Marketing
Jaka
Dugo sam dvojila da li napisati ovu priču.Dvojila je li važnija intima od istine,sramota od suočavanja,da li je važnije kako drugi misle ili ja osjećam...
Pomislila sam,možda netko čita moj blog i u sebi drži ovakve tajne,breme koje ometa srce da ponosno i veliko kuca kroz život,crno što zasjenjuje toplinu ljubavi koja nam se pruža.
Neću pisati o detaljima.Nije potrebno.
Sa 14 godina sam ušla u crnu kroniku djece,naročito djevojčica koje su seksualno zlostavljane.Od krvnog srodnika.Vidim kako se pitate-tko?Nije moja bliža obitelj,već osoba kojoj su moji roditelji pružili topli dom,roditeljsku brigu i puno,puno ljubavi.Bio je stariji od mene 3 godine,prolazio kroz pubertet,jesu li hormoni ili izopačen um bili pokretač,ne znam i ne želim znati.Zar je uopće važno?Uzeo mi je mirne noći,ono malo naivnosti što je od djetinjstva ostalo,al najviše...uzeo mi je mamu.Od prvog prljavog dodira na mjesto gdje njegova ruka nije smjela zaći-moja je mama postala njegov taoc,njegov štit.Zašto?Jer joj nisam mogla reći bez da joj ne slomijem srce...I jer sam sumnjala da mi,zbog ljubavi prema njemu, ne bi vjerovala...a tad bi tika-taka u mojim grudima zamrlo...
Povjerila sam se jedinoj ženi koja je stolovala uz mamu u mom srcu,blagog pogleda i toplog zagrljaja,ponudila mi je razumijevanje i utjehu,pružila ruku koja još i danas usmjerava moj život.Njemu sam ostavila pismo na stolu,kraj plišanog mede,drugo jutro je iselio iz moje sobe,al ostajući u svakodnevici još dugo,predugo.
Od mame sam se udaljila,gnjevna,krivila je zbog svoje šutnje,zbog sjaja u njenim očima kad bi ga vidjela,zbog izdaje koje nije bila svjesna.Jedne večeri,kad je sram parao zrak poput oštrice noža,izrekla sam osudu,proklinjala krv,trava u zelenim očima je uvenula...»Ljubavi moja,zašto...zašto mi nisi rekla...moje dijete...»I tekle su suze kao rijeke sa izvora,i moja je mama opet bila moja,i vjerovala mi je.Kako je život postao lakši,kako su noći postale mirne,kako je gnjev vjetrom odnesen iz mog srca.
U srednjoj školi sam upoznala djevojku,buntovnog duha,naizmjenice hladnu i srdačnu,drugačiju.Postale smo prijateljice i jedne večeri podijelila sam ovu priču sa njom,ona me zagrlila i ispričala svoju...gotovo identičnu...više od sućuti obuzelo me zaprepaštenje...njeno zlostavljanje je još tada trajalo.I moja je bol i sramota te večeri postala njezino oružje,njezina snaga da kaže NE!!I uspjela je...i danas je srećem,u tamnim očima vidim zrnca skršenih snova,čuvaju tajnu od majke i oca,ja sam jedina koja zna.
Ovo je priča za majke djevojčica i dječaka,ovo je priča za djecu koja šute i trpe,ovo je priča za one koji ne vide ili to ne žele,sklapaju oči i guraju glavu u pijesak,ovo je priča koja diže glas i opominje...no,ponajviše,ovo je priča kako sam ponovno našla ljubav,tamo gdje je život počeo...u zagrljaju majke
Post je objavljen 09.03.2006. u 10:29 sati.