Marketing
R.I.P.
...hm kako da uopće počnem današnji post i današnju priču koja je vrlo intimna i osjetljiva al eto računam na to da nitko (bar za sad) ne zna tko sam pa mi je malo lakše... eto danas se ujutro probudih vrlo rano i krenuh na fax i naravno uz još debelo zaljepljene krmelje na očima ne uviđam na vrijeme da je vani prokleta sniježna oluja koja je uzela maha baš kad sam ja krenuo na fax... poslije faxa sam otišao do grada i kupio si kartu za jedne jedine i neponovljive FRANZ FERDINANDA (na kojeg ću vjerojatno ić sam) ali to ćete valjda zaključit kasnije sami zašto...i zadnji zadatak danas mi je bio odlazak u NSB... i taj odlazak u NSB nebi se razlikovao od bilokojeg drugog odlaska u NSB da nisam išao u jednu malu svoju privatnu istragu odnosno išao sam po (materijalnu) potvrdu svih onih polupriča koje sam slušao kao mali... slijedi priča(kako ju ja vidim) ...dakle prije nekih 30-ak godina kad ni ja a ni moj buraz i sestra nismo još bili niti u planu moj stari je imao svoju prvu ženu s kojom je imao obitelj...oni su bili dvoje luckastih studenata ona ekonomije on građevine, znate kako to ide iznajmljivali su stanove po cijelom zagrebu samo da bi mogli bit sami i upražnjavat tu svoju luckastu mladenačku ljubav i kao plod te ljubavi (naravno nakon završenog faxa, nije to bilo ko danas da se izlazi trudan iz srednje škole) iznikla je jedna mala djevojčica imenom S. vjerujem da je to bila jedna (bar tada) idealna i sretna obitelj, nakon što se djevojčica rodila uselili su se u tada novoizgrađeni stan u novom zagrebu i započeli svoj normalan idealan život... no međutim počelo se događat nešto čudno... ta tatina prva žena lagano je oboljevala pred tatinim očima a on na to nije ni obraćao pažnju (nije radi toga bezdušno đubre) jer je bolest bila psihičke naravi a to je teško i uz doktorovu dijagnozu dijagnosticirat i imenovat ju a di bi ju tek on.... dobro da skratim žena je oboljela od nekakve psihičke bolesti (neznam joj ime) ali ono zabrijavala si je da ju ljudi prate, da je ugrožena ona i cijela obitelj i zbog svega toga postajala je sve labilnija i labilnija, moj stari je sve to pripisivao ženskoj paranoji jer su bila i takva vremena žestokog komunizma gdje se svakog motrilo i gledalo šta ko radi a bome i prijavljivalo i to nerijetko zbog gluposti...no to nije sad tema naše priče... vratimo se na prelijepu malu slatku djevojčicu od kojih šest godina jadno nevino dijete igralo se na balkonu tog novog stana na devetom (najvišem) katu zgrade, začula je možda vrisku djece u parku, trubu automobila, svađu susjeda i iskoristila taj tren majčine nepažnje tu sekundu i popela se na balkonski vrt i ta vražja prokleta znatiželja joj nije dala mira i nagnula se previše i sila teža učinila je svoje u tom trenu dok je djevojčica padala niz devet katova majka shvati što se dogodilo i u svoj toj svojoj bolesti i priviđenjima skače za djevojčicom i također završava na krvavom pločniku pokraj svoje drage djevojčice...tu je život moga tate stao (nebi li i vaš) ideal se rasplinuo ostao je užas , taj predivan mali život, ta žena koju je volio sve je to ostalo uništeno u tom jednom djeliću sekunde zamislite taj šok, tu navalu osjećaja koja bukti iz tebe i ostaješ zatečen u vlastitoj nijemosti, riječi ti ne dolaze na usta u ušima ti zuji sve je stalo. koja je to tragedija, šta je on bogu skrivio da mu se to dogodilo meni nikad neće biti jasno... tata nas je prije nekih mjesec dana posjeo za stol i ispričao nam cijelu priču... mi smo priču naravno na pola već znali i otišli smo i na groblje na mirogoj ostavit buket cvijeća... i tad dok sam buljio u tu mramornu ploču i dva imena ispisana na njoj shvatio sam nešto jako bitno i nemojte se zgražavat koliko god to morbidno zvučalo ja bi njima trebao biti zahvalan (svi znamo da se većina djece dogodi tj. da nisu planirana) što su stradale jer da nisu ovaj tekst nikad nebi bio napisan niti bi postojao ovaj koji ga sad piše.. možda bi za ovim stolom sad sjedila već zrela (možda i udana) S. i pisala neke vedrije teme od ove trenutne ali jebiga život je takav i u kurcu i nemožeš protiv toga... i mislim da smo mog starog ja buraz i sestra izvukli iz očaja i opet mu udahnuli onu trunku nade za ponovnim životom jer ja neznam kako bi on (a i bilo ko) tu tragediju uspio podnjet i ostat koliko toliko normalan... i oko ovog se vrtila moja današnja priča zato sam išao u NSB pronaći stare novine da vidim što se točno dogodilo, da osjetim taj novinski papir u rukama iz tih dalekih 70-ih godina prošlog stoljeća, taj papir koji je moj stari držao u rukama na dan njihova sprovoda...iz nsb-a sam otišao bogatiji za jedno novo iskustvo, svjesniji samog pojma života i njegove krhkosti ali neizmjerne snage koja može proizaći i iz najgore nesreće...eto sad sam se totalno ukomiraotako da mi se više nit neda pisat samo se nadam da će idućih dana vedrije teme doć na red a do tad postraf.....
Post je objavljen 09.03.2006. u 01:02 sati.