Uvijek se iznova čudim kako se neki ljudi ne daju maknuti iz svog rodnog grada iz raznih razloga: ne žele ostaviti obitelj, ne žele se maknuti iz rodnog grada, ne vole promjene, ne vole drugačije sredine... i tko zna što još. Teško mi je navesti razloge jer ne razumijem niti jedan.
Međutim, moja priča je potpuno drugačija. Ja se super brzo prilagodim svakoj sredini. Moja selidba u Zagreb za mene je bila samo promjena ulice u kojoj živim. Zvala se ona Prva ulica broj 5 ili Druga ulica broj 13, meni je tako svejedno. Da li je broj pošte 10000 ili 51000 ili 32000, meni aspolutno svejedno. Ja volim ljude, ja volim razgovore, ja volim druženja i upoznavanje novih ljudi aspolutno mi nije problem.
Ja se sada u Kopenhagenu osjećam kao kod kuće. Znam par ljudi koje sam upoznala i koji su vrlo susretljivi. Znam sve glavne ulice, trgovine, restorane i spomenike kulture. Znam koje četvrti se treba čuvati, a koje su sigurne. Znam gdje idu bogati, gdje siromašni. Nemam uopće dojam da sam u stranoj zemlji. Svi govore engleski.
Upravo večeras sam glumila vodiča jednoj kolegici iz Belgije koja se čudila da je ovo moj prvi posjet tom gradu.
A što drugo zbilja reći nego da bih se mogla bez problema preseliti ovdje. Hladnije je nego u Zagrebu. To je jedino što mi nije baš sjelo :). Puno je hladnije, ali grad ima takvu dušu da jednostavno zaboraviš na sve ostalo. Jednostavno savršeno.
Iz Rijeke sam otišla u Zagreb jer sam htjela grad koji nudi više. Iz Zagreba bih rado prešla u Kopenhagen jer je to grad koji nudi više.
I ne kažem to za svaki grad. Nikako. Samo posebni gradovi od mene dobiju takvu titulu.
Post je objavljen 08.03.2006. u 23:56 sati.