Danas mi je došao do ruku stari broj tjednika 'Feral Tribune'. Na naslovnici se koči provokativni naslov: 'Donosimo 12 karikatura Muhameda!', ali unutra je izvrstan prilog: 12 karikatura je u stvari 12 slika divljanja prosvjednika protiv spornih karikatura na raznim stranama svijeta. Poviše toga stoji naslov koji osuđuje nasilje i svjedoči da ljudi na slici nisu sluge božje.
Tu na vidjelo izlazi stvarno stanje duha današnjeg čovjeka. Na stranu tko su ili još bolje što su oni koji na tim slikama pale tuđe zastave i izazivaju nered - to nije važno. Isto je tako mogao biti neki drugi razlog prosvjeda i opet bi to bile iste slike, isto divljaštvo, ista izmanipulirana gomila nesretnika koji ne shvačaju da su samo pijuni u nečijoj igri.
Problem o kojem govorim je čovjek. Izgubljen čovjek. Izmanipuliran čovjek. Običan čovjek. Čovjek bez Boga. Čovjek bez čvrstog temelja.... Mogu nabrajati u nedogled.
Kada govorim o čovjeku ne mogu da ne razmišljam o ovome:
'Isus nije podučavao nikakvu novu etiku, moral, ni utemeljio neku novu religiju, nije bio demagog, još manje ideolog. On je jednostavno ŽIVIO ono sto je VAŽNO ZA ČOVJEKA. Njegove misli, riječi i djela bili su autentični, transparentni. Nije razlikovao profano ni sakralno. Iz toga je slijedilo njegovo propovijedanje. Naravno kod toga nije kalkulirao, igrao je fer play, bez manipulacije, bez predrasude tko je tko. On je otvorio put slobodne spoznaje. Donio je mogučnost, svima koji su ga prepoznali kao ONOG koji JEST JA JESAM, prvenstveno ispravak pogrešnog načina razmišljanja i renoviranje cjelokupne ljudske osobnosti, a osobito formiranje ispravnog stava tko je Bog i tko je čovjek i gajenje tog odnosa na način i po principima koje je to Stvoritelj zacrtao, kako bi čovjek imao radostan, kreativan život u punini, od sada zauvijek.'
Razmišljam o ovom opisu Isusa jer me navodi da preispitam svoj život, i pitam se: Koliko Isusovog nasljeđa ja baštinim? Koliko sam ja spreman živjeti ono što je važno za čovjeka? Koliko ja igram 'fair-play', a koliko varam radi nije važno kakvih interesa? Pristajem li ja uopće na renoviranje moje osobnosti da zaista jednom postanem kristolik, Kristu nalik?
Jer, da je netko nama uradio nešto što bi izazvalo revolt krščana - da li bi ja pristupio s ljubavlju ili bi bio jedan od onih u gomili?
Ovo je pitanje za sve nas: Gdje bi mi tada bili? Ne, 'Gdje bismo željeli biti?' Ne, 'Što bi mi trebali napraviti?' nego: 'Što bi zaista napravili?'
Nije tajna da je čovjek grešan. Nije tajna ni da je čovjek zao. No, lako zaboravljamo kakvi smo uistinu ako ne hodamo s Bogom. Mnogi od nas smo naoko sasvim u redu, možda imamo divna svjedočanstva iza nas, možda nas naša okolina smatra pravednima, možda nas naša rodbina i naša obitelj smatra dobrima i uzornima, ali... dovoljno je da nas samo netko malo 'bocne' tamo gdje smo osjetljivi i za tren postajemo bijesne životinje koje ujedaju bez razmišljanja.
Naravno, sve to samo ako nismo u Kristu?
Nažalost, ne.
Složiti ćemo se svi da kada smo 'jaki u Kristu' nemamo razloga za strah.
No, pravo pitanje je: gdje mi stojimo u odnosu prema Bogu? Gdje ja stojim u svom odnosu prema Bogu? Jesam li doista ja ondje gdje bi moj Gospodin i moj Bog želio da ja jesam?
Eto pitanja na koja svi ponaosob, svaki za sebe, moramo saznati odgovor.
Post je objavljen 02.03.2006. u 00:41 sati.