U posljednje vrijeme dosta razmišljam o ekumenizmu i što više o tome čitam, razmišljam ili o tome raspravljam, to mi se više čini da je rijeć o još jednoj od onih lijepih ideja koje se prije ili kasnije pokažu posve promašenima i besmislenima.
Nisam protiv zajedništva i jedinstva. Suprotstavljam se svakom sukobu izmedju vjera ili krščanskih denominacija. Međutim, jedno je govoriti o jedinstvu svih krščana, a nešto sasvim drugo o jedinstvu među pripadnicima različitih vjera.
Krščani svakako trebaju biti jedinstveni, jer su sve podjele koje imamo odstupanje od Božjeg plana za njegov narod.
S druge, pak, strane stoje nekrščani.
Postavlja se mnogo pitanja: Što s njima? Kako imati jedinstvo s njima? Kako imati dobar suživot, a ne učiniti kompromis sa istinom?
U poslijednje je vrijeme strašno moderno biti tolerantan, ali tolerancija nije krščanska riječ. Krščanstvo toleranciju ne poznaje. Krščanstvo poznaje ljubav, poznaje jedinoga Boga, poznaje milosrdni nauk spasenja...
Krščanstvo nije braniti drugima da vjeruju drugačije.
Krščanstvo nije proganjati neistomišljenike.
Krščanstvo nije nametati drugima svoje stavove.
S druge strane, krščanstvo je nenametljivo, ali hrabro i ustrajno posvjedočiti drugima istinu.
Krščanstvo je, također, nakon toga poštivati nečije pravo na izbor.
Krščanstvo je i svjedočiti drugima svojim primjerom.
Također, krščanstvo je i ljubiti one koji su drugačiji od nas.
Krščanstvo je zapravo: služiti Bogu onako kako On to od nas želi - ponizno, u ljubavi, u Duhu i istini.
Za to nam ne treba ekumenizam. Ne trebaju nam šarene parade ni velikodostojnici koji se pred kamerama drže za ruke, a nakon toga 'ognjem i mačem' provode pravdu po svijetu. Umjesto toga trebaju nam iskreni i ponizni ljudi koji će pružiti ruku iskrenog prijateljstva i uvažavanja čak i onda kada nam nije uzvraćeno uvažavanjem i ljubavlju.
Međutim, to je istovremeno nešto o čemu uglavnom samo pričamo.
Imamo li snage i volje okušati se u tome?
Post je objavljen 08.03.2006. u 23:44 sati.