Iako nemam neke posebne inspiracije onako mi je došlo pa da napišem što se jučer događalo u mom prevažnom životu da vi imate čitati sitnice iz života celebrity-to-be.
Najprije sastanak u KKZ-u. Dođoh u 9 gdje popih espresso da me održi budnim te pivu da mi digne raspolženje (ipak sam bio od 7 na nogama). Bog blagoslovio jeftine i kvalitetne usluge, ma ljubim vlasnike ovog kafića! Da nije tako već bi odavna bankrotirao. Našla se ekipa iz srednje koja je (većim djelom) kasnije išls prema... no idemo po redu.
Organizator svega bijaše Sretno Dijete teje sve bilo... pa više manje u redu. Trebala je doći i Maja:-P no ona je večer prije zaglavila sa svojim brand new dragim, koji je poznata faca i bloger, no neću linkati dok ne dobijem dopuštenje, te tako nije mogla doći jučer.
Upoznah i famoznu Mustafinu. Kaj da kažem, ono ništ posebno... Mda, ak je ona ništa posebno, onda sam ja idući papa. Al su Sretno dijete i Mustafina dobar par. Kad ih pogledaš objema bi skinuo barem 3-4 godine, tako da Mustafina izgleda jedvite legalno, a Sretno dijete ni to.
Uf, dosta piskaranja linkova...
Tako smo nakon KKZ-a otišli do jednog mjesta gdje se prodaje alkohol do ponoći radnim danom. Gdje - otkrijte sami. Kako mi se nije pilo, cuclao sam bambus. No neki su se i od njega napili. Toliko da su postali ravni jukeboxu koji radi i bez novaca. Tako glasni da ni dobly-digital-surround-u-cinestaru nije bio ravan toj decibelaži. Toliko da su nas zamolili da se maknemo iz kompleksa studenstkog doma Stjepana Radića gdje smo se smjestili tik pred sigurnosne kamere. Oh Bože...
I sve je bilo dobro, dok Majka nije odlučila mi dignut živac i zvati me. Klasična priča - kasno je dođi doma, ak ti nećeš neko će te pokupiti... bla, bla, yada, yada, yada... I onda sam si mislio što da radim. Na kraju izravno pitah jel to naredba da dođem doma ili ne. Kako je Majka svečano obećala da mi neće zapovijedati nakon 18-te, bila je prisiljena reći da nije te joj je zadnja šansa bila nametanje grižnje savjesti o tome kako današnja mladež kasno izlazi, spminjanje opasnosti na cesti i takoto. Poslušno odslušah, pregrizoh jezik, poklopih slušalicu i sve zaboravih za pola minute. Sam sebi se divim, jer izgleda da više nisam klasčni slučaj maminog sinčića.
Naravno, njene prodike su trajale neko vrijeme, tako da se ekipa pokupila u 5-icu. Vani zima, unutra toplo, rezultat: zamagljene naočale na barem 5 minuta. I možete misliti kako sam blesavo izgledao na ulazu u birc/klub pokušavajući vidjeti nešto oko sebe. Nitko se naije javljao na mobitel. Aaaaaaargh! Sva sreća našla je Sretno dijete te me poput malog školarca odvela do ekipe. Za par minuta mi je bio vraćen vid, te sam proklinjao sam sebe zašto nemam više stpljenja za leće.
I prođe vrijeme dođe rok, eto rastanka skok na skok. Kišica je cjelo vrijeme cmizdrila nad nama tako da smo napravili tijekom cijele večeri rošade s kišobranima na kojima bi nam i Kasparov zavidio. Puhalo je, zima da i tuljani padaju u nesvjest no mi smo se polako uputili kućama. 'Bem ti moju pripizdinu kombiniranu sa presjedanjima po noćnim tramvajima. I jedna činjenica me strefila posred nosa dok sam čekao tramvaj u Draškovićevoj. Pekara koja je tamo stacionirana, više ne radi poslje 12! Ovaj put nisam bio gladan, no tko zna što će biti idući put...
Sa štovanjem, Ribac