Kad čovjek izgubi dragog prijatelja i osvrne se oko sebe nađe mnogo drugih prijatelja,tako da otrpi i utješi se; kada čovjek protrati imetak i malo razmisli, shvati da će ponovnim trudom opet steći imetak,pa zaboravi i utješi se!
Ali, kada izgubi mir svoga srca,gdje ga može naći, čime ga može zamijeniti?
Smrt posegne rukom i ošamari te tako žestoko da zaboli, ali dvadeset četiri sata kasnije osjetiš dodir života, pa se ponovno osmjehuješ i raduješ.
Sudbina te zaskoči,strašnim očima te pogleda, za vrat te oštrim kandžama ščepa i grubo baci na zemlju, i zgazi te željeznim nogama i ode smijući se.
Nedugo zatim, ponovno ti dođe kajući se i tražeći oprosta, dotičući te svilenim rukama i pjevajući ti pjesmu nade, tako da mnoge nesreće i boli koje te pohode tijekom noći iščezavaju s dolaskom zore.
Osješćaš se utješenim i punim nade.
Međutim, ako ti nebo podari pticu koju voliš, hraniš je iz svog srca, napajaš je svjetlom svojih zjenica, načiniš joj u svom srcu kavez i u duši gnijezdo pa tek što pogledaš svoju pticu i obasjaš joj krila zrakama svoje duše, a ona ti odleti iz ruku put oblaka, zatim se spusti u drugi kavez, tako da nema izgleda da se tebi vrati.
Što tada da učiniš, čovječe?
(H.G.)
- 22:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Heh, mozda ti i u tom slucaju nebo samo 24 sata kasnije podari jos ljepsu i srcu ti drazu pticicu. Salim se, naravno ali znas kako se kaze u nasem narodu: Nije svako zlo za zlo ili ima i ona : Udri brigu na veselje. Eto, nadam se da sam ti bar malo pomogao, a ako ne ultimativnu krilaticu ostavljam za kraj : Vrijeme lijeci rane! Pozdrav od Romana iz Münchena (mediterraneo 23.02.2006. 03:31)