Ovih dana prisjećam se vremena kada u mom životu nije bilo sunca ni smijeha. Navršavam godinu i po normalnog života. I nije to obilježeno nekom nostalgijom, čisto je podsjetnik na ono što sam proživila, "prevazišla" i naučila. Dovoljno je reći da se nekih dijelova tog komada života ne sjećam. Ovih dana pomalo sam rastrgana, zato imam potrebu napisati nešto ovakvo. Prije 2 godine sam prestala vjerovati u druge ljude, u prijatelje, u ljubav...Bilo je to preekstremno čak i od mene. U zadnjih godinu i po se dosta toga promjenilo,pa sam se ponekad osjećala umišljeno, previše samouvjereno, i bilo mi je vrlo neugodno zbog toga, nisam navikla vjerovati u sebe i u svoje sposobnosti. Ali danas mi je to nešto najnormalnije. Znam koliko neke ljude nerviram, ali i zato me boli briga. Neki misle kako smatram da su glupi, ali ja u to čisto sumnjam, nikada o nikome nisam na taj način razmišljala. Sumnjam i u to da bi nekome tko zna TKO JE I KAKAV JE, to išta i značilo. Znam da meni ne bi. A to da mislim da imam zeru soli u glavi,mislim. Ja znam i zašto to mislim. Znam i to da neznam puno toga ali se tješim da sam mlada i da imam vremena naučiti. Ako se netko zato osjeća ugrožen,omalovažen, neznam šta bi na to rekla. Uistinu mi to nikada nije bila namjera. Znam i to da nije svako zlo za zlo, i da sve što je crno zapravo je ponekad sasvim druge boje, ovisi od perspektive gledanja. Ponekada sam mislila da me moje roditelji ne vole, jer zašto bi mi onda rekli nešto što je tako bolilo. A istina je bolila najjače. Nadam se da će i ovaj post bar nekome pomoći da shvati, bar neku sitnicu, da bar nekoga potakne na razmišljanje. Takve smo mi Ribe, uvijek mislimo globalno, želimo spasiti svijet, pomoći ljudima da shvate, da se osjećaju bolje, želimo mir...Znam da mene ne zanima šta drugi rade, dok ne diraju u mene. A i onda, pokušavam ostati smirena. Sve je nekad bilo upravo suprotno, mislila sam o sebi sve najgore. Jedna osoba se probudila, bilo je to moje drugo ja. Jedna osoba me potaknula da se probudim. Nju sada držim na pijedestalu, nju nikome ne dam. Najviše od svega volim svoje roditelje, ali oni o meni nisu znali ništa, rijetko kada smo razgovarali o osjećajima. Sigurna sam da su neki događaji njih pogodili i više nego mene, s jedne strane nas povezali a s druge rastavili. Više ništa nije bilo kao prije. Jedno sam naučila: naučila sam se brinuti sama za sebe. Spoznala sam prolaznost života, i shvatila to kao nešto normalno. Mama&papa su me uvijek odgajali da poštujem druge, da nikada o nikome ne ovisim, da samo ako radim i ČUVAM mogu nešto imati, naučili su me da nikada nisam sama, da se borim i da nikada ne odustajem, jer uvijek imam sebe i njih,ljude koji me vole takvu kakva jesam. Naučili su me da voljeti ne znači ići "niz dlaku", već naučiti uputiti kritiku na pravi način, ali se još uvijek trudim naučiti kako na pravi način primiti kritiku, jer voljeti znači truditi se pomoći drugoj osobi da postane bolja osoba. Oni su mi uvijek bili najbolji primjer, i zato danas ponovno vjerujem u ljubav, i u poštovanje i u razumjevanje. Zato vjerujem da postoje normalne veze. Poslije njih tu je i moja mlađa sestra, koju volim zato što je toliko drugačija od mene, volim je i znam da ona voli mene, i nikada neću dopustiti da nas itko razdvoji, posvađa. Obitelj prije svega. Ljubav prije svega. Danas volim svoju smotanost, usporenost iliti flegmatičnost, volim svoju zamantanost, volim svoj povremeni neobuzdani smijeh(znam da će nekome bar nakratko uljepšati dan), volim svoju sklonost kratkoročnom zaljubljivanju, da kažem kraće, volim sebe i žao mi je ako to ikome smeta.
Da napomenem još jednom, ovaj blog nije obavezno čitati ni komentirati,nije me potrebno ni respektirati, ni voljeti. Sve je to fakultativno....
- 19:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #
moglo bi se shvatiti kao epopeja sebi no ja sam tvoj post ipak dožiivio malo drugačije. čestitam kolegice na pronalaženju onih bitnih spoznaja o životu. da bi se se do njih došlo treba puno toga progutat.. drago mi je da ste sa samom sobom na ti. (sufix 01.03.2006. 21:20)
mislim da su ovo definitivno dani životnih spoznaja... bravo mala, samo tako naprijed, znaš da sam uz tebe... ;) (maroons 01.03.2006. 23:29)
Sve ovo festina je spoznala prije godinu i po kao što sam napisala. Moglo bi se shvatiti kao epopeja, ali kada sam započela s pisanjem, nisam razmišljala o tome na taj način. Znaš ono, došlo mi, nešto me inspirisalo...I opet sada imam isti feeling kao i prije toliko, da jednostavno imam nekakav teret, da sam ograničena i da mi treba malo promjene, zapravo da moram skinut jaram i krenuti dalje... (festina lente 02.03.2006. 09:42)
Post je objavljen 01.03.2006. u 15:41 sati.