Zazvonilo je zvono. Već treći put večeras. Uzeo sam vrećicu sa bombonima i kutiju sa sitnišem te odjurio do vrata od stana i provirio kroz špijunku. Da! Bile su to maškare, troje slatke dječice...jedina djevojčica bila je princeza, imala je dugu bijelu haljinu i krunu. Ili ipak ne...vila je - ima u ruci čarobni štapić sa zvijezdom na vrhu! Prvi dječak bio je moderni ratnik. Maskirna odjeća, automatska puška, crne pruge nacrtane preko lica - nije mi se to baš svidjelo, ali bilo je bolje od trećeg bića, spodobe sa sjekirom od crnog stiropora u ruci, skroz obučene u crno i sa zastrašujućom maskom na glavi - onakvom maskom kapuljačom kakvu nose u filmu Vrisak.
Trudio sam se ne pokazati da su mi nemaštoviti, nakratko sam čak došao u napast da otvorim vrata i da im održim predavanje o raznolikosti svijeta ali sam se ipak suzdržao, ta oni su još uvijek samo djeca! Prije no što ću im otvoriti nasmiješio sam se samom sebi kako bih kad otvorim vrata bio što vedriji:
"Zdravo djeco, ho ho ho!" povikao sam kroz vrata kao Djed Mraz.
"Zdraaavo", veselo su odgovorila djeca.
"Evo sad ću vam dati slatkiša i malo novaca" rekoh i širom otvorim vrata. A djeca su odjednom počela vrištati!
Na licu malene princeze ukazao se neopisiv strah, prekrila je oči rukama i okrenula mi je svoja do bola svijena leđa. Malom je ratniku od iznenađenja puška ispala iz ruku, a trećoj spodobi, onoj pod kapuljačom počele su se tresti noge tako jako joj se ispod plašta treslo čitavo tijelo. Izgledalo je kao da sam ja siloviti vjetar koji će ih otpuhati sa lica zemlje! Maleni je ratnik zgrabio djevojčicu za ruku i oni su potrčali prema izlazu. Za njima je jurnula spodoba pod kapuljačom i tri sekunde nakon što sam otvorio vrata stajao ostao sam sam samcat na praznom hodniku zgrade!
Naravno, sam samcat ako zanemarimo Čbikija...
Duboko sam uzdahnuo - to su već treći prestravljeni klinci večeras. Podigao sam s poda plastičnu pušku i polako ušao u svoj stan. Stao sam pred ogledalo i počeo pažljivo proučavati svoje lice. Bilo je malo ispijeno od neispavanosti, i trodnevna brada je bila tu doprinoseći iscrpljenom izgledu...i proćelavost na mojoj glavi počela je već uzimati maha...ali, zaista nisam vidio ništa što bi moglo uplašiti djecu.
Bacio sam jedan bombon iz vrećice u zrak i otvorio usta želeći uloviti bombon, međutim, u taj čas je maleno ljubičasto biće na mom ramenu strahovito brzo palucnulo jezikom i uhvatilo bomobon! Već iduće sekunde bombon je bio progutan i iz Čbikijevih demonskih usta začulo se sretno grgljanje!
Osjetio sam neku tihu jezu i zabuljio sam se preko ogledala u demona na svom lijevom ramenu. Promatrao sam ga onako nepomičnog i zadovoljnog dobrih deset minuta, sve dok mi se krupne graške znoja nisu počele skupljati na blistavoj ćeli.
A tada sam mu se prvi put nakon dugo dugo godina obratio:
"Ti...nisi stvaran...ne možeš biti stvaran! Nitko te nikad nije vidio, niti te mogao vidjeti...osim mene. Tamo, u bolnici, na onom odjelu, tamo su mi sve lijepo objasnili – ja mogu normalno funkcionirati sve dok znam da nisi stvaran i sve dok znam da si ti ružno čudivište ali samo plod moje mašte! Ja mogu funkcionirati i živjeti ću normalno! Znam da hoću! Ti nisi stvaran, ne možeš biti stvaran...NE MOŽEŠ!“
A Čbiki je na te moje riječi samo dobroćudno zaroktao i nasmiješio mi se.
Koža usana povukla mu se prema gore i ukazali su se posve crni zubi između kojih je poput zmije palucao dugi zeleni jezik presvučen ljigavom sluzi...