U ono doba dana kada shvatiš da su i noćne more snovi i okreneš se trbuhom prema zemlji protežući udove u prvo svjetlo dana, ne otvaraš oči i sve što želiš je ispod jastuka, ti silni trzaji ispod kože putuju tobom i ti ih pratiš, znaš već da će se vrtjeti u krug, ali to je baš onako kako živiš i sve od kraja će te opet stići na početku, sasvim staro i drugačije, sa snagom koja grije i nekim novim, uvijek novim bolovima koje, poput kolekcionara, čuvaš pažljivo razdvojene da se ne izmiješaju i ne puste aromu jedna na drugu.