Tog sam se jutra probudila iznimno radosna, puna elana, poletna poput razdragane lastavice i raspjevana kao Klinci s ribnjaka. Shvativši sve ovo još u ležećem položaju, pazila sam da se ustajući iz kreveta nužno oslonim na desnu nogu i pokucam o rub kreveta, kako ne bih prizvala zloduhe koji će mi pokvariti tako divno jutro...
Sve mi je išlo od ruke, sve! Ono suđe koje je već počelo dobivati potomstvo i koje je sinoć vapilo za pranjem, nekim je čudom bilo čisto (vjerojatno ne čudom, nego cimeričinom zaslugom, but stil...), kutija cigareta za koju sam mislila da je prazna krila je u sebi ne jednu, nego još dvije nakupine užitka, a mobitel nije upozoravao na propuštene pozive i poruke "aj nazovi ako možeš", makar mi danas, ovako sretnoj, ovako diiivnoj osobi, ne bi ni smetalo. Ogledalo... no dobro, ono me nije iznenadilo... obožavalo me kao i uvijek.
Danas neću ništa raditi, bar ne ništa korisno, ispita više nema, brige su izumrle... Kupit ću si one male šećerne spužvice, za koje me uporno uvjeravaju da su nezdrave i otići negdje gdje me nitko ne zna, tako da po potrebi mogu glumiti zlu kuju ili pak dobricu, a da me nitko zbog toga ne ugnjetava. Samo...
...gdje bih mogla otići?
Ne znam zašto, ali u ušima mi je zazvonilo "Barbie je samo jedna!", citat s jednog od omiljenih mi blogova, pa sam se sjetila koliko mi nedostaju moje Barbike. Sad mi se Turbo Limač učinio kao obećana zemlja.
Pa sam otišla tamo.
I naravno da je putem do TL čarolija i dalje trajala; puhao je vjetar, a moja zurka besprijekorna, skačem po lokvama, ali me ništa nije smočilo, čak sam nekoliko prolaznika poslala u kurac, a oni su mi se samo nasmiješili. Svijet je danas moj!
Evo me u zemlji snova; puno igračaka, žvačem odurno i savršeno preslatke spužvice, nema drugih kupaca da mi smetaju, a prodavačica ne postavlja glupa pitanja. Prolazim pored polica s plišanim medvjedićima, ne obazirem se na muške igračke (pritom ne mislim na išta perverzno) i približavam im se... Bože, kako su lijepe... Baš bih si mogla kupiti ovu s veeelikom plavaom haljinom. O, jebote, 300kn.. S nadom da ću pronaći u džepu potrebnu svotu, manijakalno ih počnem prekapati, ali čini mi se da nemam ni ono što sam imala prije! Osvrnem se oko sebe, ne bih li na faci nekog dotad neprimjetnog kupca pročitala osjećaj straha zbog džeparenja, ali nikog nema. Štoviše, nema ni prodavačice! A čini mi se da se i trgovina nekako smanjila. Vratim pogled na najljepšu Barbie na svijetu i tek kad sam očima počela prelaziti preko drugih, shvatim da mi je plavojka namignula.
Molim?
Trgovina se u međutku još više smanjila, osim mene i police s Brabikama nije više bilo nikog i ničeg. Stala sam slijepljena za pod, kao iz prizora domaće sapunice (does this ring a bell too?) i netremice zurila u oči plavojke, malo otvorenije i zločestije nego što je normalno.
"Ej...", rekla je. Njenog osmijeha više nije bilo, postala je mrtva ozbiljna.
"Ej", prošaptala sam sad i ja.
"Znaš...", započela je češući jednom nogom drugu i polako skidajući plave cipelice, "ti si mene nekad voljela.."
"Pa...", govorila sam sa strahom, "Volim te i sad..."
"Ali?!" podviknula je.
"Ali malo sam odrasla!" vikala sam i ja sad već jecajuć, "Ne mogu te stalno posjećivati, imam drugih briga, buuuuuu...!"
"Tišina!", vikala je glasom terminatora i počela rasti do prirodne veličine, što je u slučaju Barbike nekih 15cm više od mene. Kutija joj je polako postajala pretijesna, a od siline rasta, celofan je eksplodirao i napravio mi divovsku posjekotinu na čelu. Stajala je uskoro ispred mene s čarobnim štapićem (tj štapinom) u jednoj i čarobnom kuglom u drugoj ruci.
"Odavno ti mene ne voliš...", siktala je, "Voljela si me do svoje pete godine, a ond si me izdala..."
"Ne, ne, to nije istina..." plakakla sam polako uzmičući
"Gledaj!", vrisnula je dodirujući štapinom kuglu i gurajući mi je pod nos.
Bili su to grozni prizori... Barbika sama u napuštenoj kući godinama... Barbika koju šišam naćelavo... Barbika koju uporno pokušavam udati za nekog kvazi-Kena kojem fali jedno oko... Grozno
"Ali... bila sam mala...", pokušavala sam se opravdati, ali neuspješno.. Krajičkom oka vidjela sam ih sve kako izrastaju iz svojih kutija i sijeku mi lice eksplozivnim celofanima.. Opkolile su me... Sad ne mogu nigdje...
Plavojka opet progovara sablasnim glasom:"Sve bih ti to i oprostila... Ali shvaćaš li ti da ja i moji klonovi zbog tvoje ljepote padamo u zaborav?! Shvaćaš li ti da smo zakinute, jer ne možemo hodati, osim kad se osvećujemo, i jedina nadoknada bila nam je što smo ljepše?! Koliko smo ti radosti pružile, a tako nam uzvraćaš!"
Ostale su nešto mrmljale, sve glasnije i glasnije, lupajući svojim rekvizitima o pod i police, stvarajući zaglušujuću buku. Manekenka je petom lupala po podu; policajka je palicom maltretirala policu; princeza je žezlom mlatila zid; zubarica je zujala divovskom bušilicom, a sve su istovremeno mrmljale u transu "Lydia mora umrijeti, ..."
Plava vila mi se sad već stravično približila grohotom se smijući, a ja sam molila za milost. Ali nije mi pomoglo - nitko me nije mogao čuti, a one su bile previše svjesne moje ljepote da bi me poštedjele...
Donekle ih i razumijem...
Dok mi je zvjezda na vrhu štapine probadala naivno srce, mislila sam samo na svoju mamu i koliko sreće imam što nisam poželjela danas posjetiti izložbu figurica iz kinder jaja. Kako bi me oni tek mučili...
Eto. Tako sam skončala.
Tko je rekao da se po jutru dan poznaje?
--lydijin duh
Post je objavljen 25.02.2006. u 16:15 sati.