Dobar Dan.
Blogovi su u današnjem društvu zauzeli mjesto od velike važnosti i utjecaja. Bilo da ih pišete ili samo čitate, bili vi toga svjesni ili ne, oni na najrazličitije načine utječu na vas, vašu radnu i kućnu okolinu i sve oko vas.
Da ilustriram samo jedan od tih brojnih utjecaja uzeti cu za primjer mene što je ok jer ja sam ja
a) popularan što znaci da me svi vole i žele čitati o meni, ali i
b) marljiv što je bitno sa stajališta argumentacije u slijedećoj rečenici.
Dakle, obzirom da
a) sam ja, marljiv do jaja što znači u najmanju ruku iznad prosjeka, i...
b) da su ovako marljivi ljudi poput mene velika rijetkost u svemiru, a ...
c) ja trenutno ovaj post pišem na poslu za svog radnog vremena, i to nakon što sam pročitao barem deset drugih postova (i pripadajuce komentare) na ovom i drugim blogovima,
možemo sa velikom sigurnošću ustvrditi da:
većina ljudi koji se služe računalom na radnom mjestu, za svog radnog vremena u najmanju ruku barem čita blogove ako ne i piše.
Taj zaključak je izrazito pozitivan i od velike važnosti što potvrđuju i nedavna ohrabrujuća istraživanju provedena na reprezentativnom uzorku ljudi, a koja su pokazala da radnici vrlo često nalaze sreću, unutarnji mir i inspiraciju za rad čitajuci svoj omiljeni blog. Ista istraživanja pokazuju da radnici koji redovito čitaju blogove razviju 30% veci iq, 40% veću volju za radom, 25% veću veličinu penisa(!) (kod muškaraca)/grudi(kod žena) i cak 280% veći seksepil u odnosu na stanje prije čitanja blogova na radnom mjestu. Za ovaj konkretni blog rezultati nisu poznati, jer mjerni instrumenti kojima su se mjerila poboljšanja naravno nisu baždareni za tako velike vrijednosti... seksepila.
Spomenuti utjecaj blogova širi se u obliku luka hijerahijom društva i čini jednu pojavu koju mi stručnjaci zovemo hijarhijski luk bloga ili HLB. Što je to točno HLB objasnit ću sad...
Vidjeli smo da većina radnika za računalom čita blogove. Obzirom da je “većina”, kako mi znanstvenici to kažemo, dosta velik broj, proizlazi da blogovi koje čitaju i pišu spomenuti radnici, utječu na “većinu” poslodavaca, čije firme čine okosnicu gospodarstva pripadnih država, čiji boljitak utječe na
boljitak njihovih državljanja(vidimo kako se utjecaj penje po hijerarhiji pa zatim spusta ponovno do gradjanina - otud naziv "luk"), ultimativno utječući(pozitivno) na slobodu govora, seksepil, i iskorjenjivanje pojava kao što su:
- glad i bolest u africi,
- rat u iraku,
- globalno zatopljenje,
- lijevo orijetnirane političke frakcije u Hrvatskoj,
- naftni lobiji,
- bidei itd ...
Kao što ste nedvojbeno primjetili cijela ova priča je prepuna rupa i zahtjeva od vas da ipak zažmirite na barem jedno oko kako bi ostatak teksta imao iole smisla...
No vratimo se sad trenutak na ljude, iste one koji čitaju/pišu blogove. Mnogi od njih priželjkuju da će jednog dana i oni moći pisati ovako krasne i divne sastavke kakve možemo vidjeti maltene svakodnevno na ovom divnom blogu. Sigurno i ti koji ovo čitaš baš ovaj trenutak razmišljaš kako bi i ti volijo imati ovako divan blog kao što je ovaj. Medjutim ovakav uspješan i zanimljiv blog ne nastaje magično… A-a, ne, ne… puno je truda cijelog jednog kolektiva ušlo u ovaj golemi projekt…puno radnih sati u firmama nesvjesnih poslodavaca otišlo u stvaranje ovog veličanstvenog testamenta veličini hrvatskog čovjeka i radnika, reklo bi se u nas- udarnika.
Stoga bi zasluženo današnji post posvetio fenomenu bloga. Toliko u uvodu, uhvatimo se sad pravog posla. Dakle blog. Započeo bih sa jednim posve logičnim pitanjem koje se, kad se govori o blogovima, nameće samo po sebi: Što čini dobar blog? Sad kad sam efikasno otjerao sve čitatelje, moram vas, fiktivne preostale čitatelje informirati da sam vas jos jednom sve skupa obmanuo. Oprostite fiktivni čitatelji, nisam znao kako drugačije...zaboravite ovo što sam dosad sve pricao prije ove rečenice, ovaj post služi isključivo kako bih si ja olakšao dušu. Kako ne želim to napraviti na izrazito javan i otvoren nacin, jer me sram, ali me savjest primorala da to ipak nekako napravim, odlucio sam to napraviti na ovom blogu, ali zakamuflirano u hrpetine i hrpetine teksta koji nitko nece procitati pa će tako i ovo priznanje proci potpuno nezapaženo. Vuk cio, koza sita. Pišem vam dakle sad...da se izjadam...i da objasnim... niame, ovaj ljubavni ugriz s kojim šetam okolo i neuspješno ga skrivam napravila je jedna osoba...a ta osoba je nitko drugi doli... Anto Đapic...klikni (ako nece probaj u IE) Da, istina je. Anto Đapic. Rekao mi je da je magistar, rekao je da mu je pravo ime Ante a ne Anto, rekao je da me voli... a sad neće ni da prizna. Ne samo da mi je lagao kako se zove, ispada i da nije ni magistar ni ništa. Sve je to bila laž... bwaaaaaaaa, kmeeeee...zašto su muškarci takve lažljive svinje...A da stvar bude još gora, ispada da on, taj muškarac za kojeg sam mislio da je mr.Anto Đapic je ustvari nitko drugi doli - Neven Ciganovic(), lukavo prerušen u panj kako bi me zavarao. Kako me nagovorio da je on u biti Anto Đapic a ne panj ni transeksualni panj ni Neven Ciganovic, sram me reci... oh, kako sam glupav i lakvjeran bio od svoje ranjivosti. Eto ja sam se izjadao a kako bi ovo priznanje što bolje sakrio nastavit ću jos malo sa ovim tekstom koji nikom ne savjetujem da čita, čak ni vama mojim fiktivnim preostalim čitateljima. Gdje smo ono stali... aha, da, da - Što cini dobar blog. Pa to je barem jasno-dobri postovi kao što je ovaj. To je bilo lagano zar ne? Krenimo sad malo dublje istrživati cijelu tu stvar. Cilj nam je doći do nekakvog matematickog modela, nekakve formule, neke formalne definicije onoga što ustvari čini dobar blog. Krenimo stoga od slijedeceg niza pretpostavki:
-Blog je onoliko dobar koliko su dobri postovi na njemu.
-pritom "Dobar post" i "Loš post" su pojmovi kojima ne definiramo kvalitetu posta kao izdvojene cjeline, jer nekad zadnji post može da bude jasan samo ako se procita i predposlednji i poslednji post.
-Loš post smanjuje ukupnu kvalitetu bloga ali sveukupno blog ne može biti lošiji od svojeg najlošijeg posta niti bolji od svog najboljeg posta. To vrijedi jer smo vec pri ocjenjivanju posta uzeli u obzir kako se on uklapa U cjelokupni blog. Dakle blog možemo ocjenjivati kao što se ocjenjuju djeca u školi, prosjecnom ocjenom koju dobivamo kao aritmeticku sredinu ocjena pojedinih postova.
Kako bi blog bio ocjenjen kao što bolji bitno je, dakle, da pojedinacni postovi ne spuštaju prosjek cijelog bloga. No kao što je bitno da covjek jede meso i voli Hrvatsku, tako je na isti nacin bitno i da na blogu ima što više postova kako bi covjeku koji ih cita bilo zanimljivo što duže vremena, jer samo na taj način dom i država mogu prosperirati i cvasti.
Bitni faktori dakle kao i kod svega u zivotu su broj postova i njihova kakvoca, tzv. kvaliteta i kvantiteta.
Za vecu kvalitetu posta nužno je...opa evo šefa...
"Ljeno krme jedno, naucit cu ja tebe da pišeš gluposti dok te ja placam...evo ti! Evo ti još!...žvajz po glavuši! puf-pant!, argh!, urgh-nngh!"
--KaraIzBunara
P.S. Uh, otišao je, jedva sam izvukao živu glavu, svašta sam morao izlagati ali uspio sam... in your face, svi vi sta ste se nadali da ce iduci put pisati duh kare iz bunara.