Za slike samo stisnite na žuti broj, koji se nalazi u zagradi.....p.s slika broj 6, ma nekaj sam zbrljala pa sam slučajno kopirala dva puta istu pa tako slika broj 6 ne postoji...kisss!!!
Molim Vas sve da si uvećate slike ako ne vidite...sorry ako su mutne....
Petak 03.ožujka.2006.
....i napokon je završio taj zadnji sat, pozdravila sam se s frendicama (pozz Ogy, Žacki, Marini, Ivani, Lauri & Tajčici...) i napokon napustila školu....Moje je uzbuđenje polako raslo, jer smo se spremali na put, mama je jurila po stanu pakirajući stvari koje su ostale, tata je izveo mog psa, a ja sam polako pakirala stvari koje su mi potrebne za put naravno....Spremila sam i zadnju stvar te provjerila dali sam ponijela karte za koncert.... kada sam u ruci sa svojim pesekom izašla iz stana....mama je zaključala vrata i u tom trenutku započela je avantura mog života...Vozili smo se negdje 5-6 sati i napokon stigli u taj prekrasan grad- Munchen...Čim kada smo ušli u stan, popričala sam s burazom i dogovarali smo se što ćemo raditi sutra. Te sam noći spavala malo nemirnije nego inače.
Subota 04.ožujka.2006.
Slijedeće smo se jutro probudili, ja i brat zadnji i ugledali snijeg kako brzo pada i spušta se na tlo ostavljajući bijele tragove. Sve je bilo spremno za odlazak u shoping....Sparkirali smo se u garažu i po stepenica krenuli na kat. Prvo po što smo krenuli je bijela majica za naljepiti tj, speglati sliku iz Brava na nju. Obavili smo tako mali shoping u H&M-u...i zaputili se dalje, mama i tata, a i moj peso sjeli su na kafu a ja i brat u razgledavanje. Bio je neki mali nastup navijačica i njemački tj,. Minhenski su hokejaši davali autograme. Malo smo pogledali vratolomije koje su izvodile navijačice (dizanje i te stvari) pa smo opet išli do mame i tate...oni su se udubili u razgovor i pijuckanje kave no ipak su pošli s nama dalje....Mama se zaustavila u svakom dućanu, razgledavajući nove komade odjeće, a ja sam uz majicu dobila i prekrasan maslinasto-zeleni remen. Brzo je prošlo podne...14h...15h...16h...17h...pa smo se oko pola šest zaputili nazad, i na jelo. Tada se već nakupilo snijega (pogledaj broj1). Fino smo se napali i za to je vrijeme moja mama bila u dućanu pored...nakupovala je slatkiša, Bravo....i takve stvari. Nakon ručak-večere opet smo išli doma i tamo malo gledali telku...ja sam bila na netu, i pisala sam zadaće. Mama i tata zaspali su u svojo sobi, a brat i ja gledali smo telku, onaj film Nevidljivi čovjek (možda ste ga već gledali bio je na HRT-u par puta) ali ovaj put na njemačkom, pa sam nam ja spekla pizzu (gotova mini pizza, koja se samo stavi u pećnicu)...mljac...i tako smo polako utonuli u sam. Ove sam pak noći spavala još nemirnije.
Nedelja 05.ožujka.2006.
OVO JE DAN KOJI ĆU, VJERUJ TE MI, PAMTITI CIJELI ŽIVOT.
Probudila sam se iz prekrasnog sna (naravno s TH-om) i odmah izašla na balkon, baš kada sam htjela otvoriti vrata...nisam jer je snijeg bio toliko visok....meni i preko koljena) da me to i malo zabrinulo. Mama me odmah obavijestila, da iako su autoputi sigurno očišćeni nema nikakve šanse da idemo u Nurnberg s autom...to me malo uzrujala, ni smirila sam se, nakon što mi je tata rekao da onda idem s vlakom...juuuupi!!!- uzviknula sam. Spakirali smo sve što je bilo potrebno za koncert, putovanje i mama nam je napravila sendviče. Kao vođu puta postavili smo mog tatu ( tata nadam se da si sada sretan kaj sam ti ovo napisala, slobodno ostavi neki komentara sa nadimkom tata i link slobodno stavi moj ili svoj blog)....Čekali smo na peronu vlak i dočekali ga...ušli smo u njega. Bio je fakat prekrsan, novi moderan. Mi smo sjedili na katu. Vozili smo se dva i pol sata do Nurnberga. Što smo bili bliže tom gradu, to je i meni srce brže kucalo. I napokon smo stigli. Stajali smo na glavnog kolodvoru, tražeći nekog policajca ili tak nekog da ga pitamo kako se dođe do arene. Naišli smo tako na dvoje stražara (kao policajci samo se radili na kolodvoru) i pitali ih kako se dođe, prva riječ koju su izustili bila je: « Idete na Tokio Hotel?» a mi naravno «Ja, ja». Ta policajka me nekaj zezala da je koncert otkazan, ja sam se samo nasmijala. Klopali smo, i zatim zaputili u kratko istraživanje grada. Nakon toga zaputili smo se na stanicu esbana (to vam je kao vlak, samo vozi i po gradu...ali ispd centra vozi ispod zemlje) i pošto ima dva smjera, brat je proučavao tablu da vidi u kojem se smjeru ide prema areni....rekla sam mu: «U onom!!» i pokazla na dvije cure (jedana negdje 13.godina, druga 7,8.godina) koje su imale napisamo na jednoj strani obraza Tokio na drugoj Hotel imale si izšarane ruke. Sve se više fanovki počelo skupljati na tu stanicu. Napokon je došeo esban i svi smo se zaputili u njega. Neke su cure i bile unutra. Vozili smo se tako jedno 4 stanice i došli smo. Hodali smo svi kao neko hodošaće u velikoj skupini poslije ću staviti sliku)....i stali se u ogromni red, a bome i debeli red.2, slika nurnberg arene, skinuto s neta Jako je to bilo dobro organizirano, pa su nad brzo zadvojili u dva reda, oni koji su na sjedećim mjestima i oni koji su na stojećim. Kada mi je čovjke otrgnuo kartu, sada sam tek znala da je ono što sam čekala 3 mjeseca počelo.Buraz i ja smo za 10 minuta bili u dvorani. To je bilo oko pola šest. Lutali smo ja brat i ja dok nismo našli block 207 (mjesto gdje smo sjedili ako vas zanima pogledajte http://www.arena-nuernberg.de/anv-pics/bestuhlung/saalplan_detail_150dpi.png). Sjeli smo se prvo u krivi red ali poslije u dobri. To vam je bio predzadnji red, ali vjerujte mi super se vidjelo (slika broj3). Dugo, dugo smo čekali jer su premještavali ove dolje...pa uglavnom dugo smo čekali. Blog 27 pojavile su se sa velikim stilom na pozornicu tek u petnaest do sedam. Pjevale su : Stay Outta My Wayn pa Wid Out Ya pa Hey Boy I na kraju kao šećer na kraju Uu la la la….One su mi bile sasvim ok, i promijenila sam mišljenje o tome da mi je Tola bolja, nikako Ala j e sto puta. Ova Tola se malo previše pravi (njihove dvije slike 4 i
5). One su svirale oko 20 min i onda smo opet 15 min čekali. Dečkima su namještavali instrumente. Ovako je to izgledalo minutu prije nego što su TH došli na pozornicu ( slika broj 7 ). I onda nakon dugačkog vriska na stage se pojavio se zvuk kao kucanja srca….odjednom upalilo se crveno svjetlo na Toma i on je počeo svirati melodiju Jung und nicht mehr jugendfrei, zatim se svijetlo upalilo i na Georga te je on počeo sviarti svoju gitaru, zatim se svijetlo upalilo i na Gustava pa je on počeo sviarti bubnjeve I onda taj meni najljepši trenutak Bill se pojavio na pozorbici, počeo je pjevati I cure su tada počele vrištati kao lude…a i ja skupa s njima (slike broj
8, 9, 10,
11 ). Zatim je uslijedila Beichte. Jako su je dobro izveli (slika broj 12) Pa Ich bin nicht ich (slike broj 13 i
14). Zatim nam je Bill otpjevao, a ostali odsvirali Schrei (slike broj 15, 16, 17,
18, 19, I zadnja20 gdje je Bill sa curom koja je pjevala s njim Schrei). Zatim Leb’ die Sekunde (slika 21,22,
23,
24 i
25) ova prva mi je baš slatka…a vidite li sekunde iza, an ovoj pozadini za njih, tu su se micale sekunde pošto se pjesma tako zove. Fora, kaj ne? Schwarz bila je slijedeća pjesma, Bill &Co. odlično su odsvirali ovo stvar ( slika broj 26, 27, 28, 29 i 30) a na slici broj 28 Bill nam je pokazivao s rukom lijevo desno, pa je zanjim cijela dvorana micala lijevo desno. Lass un shier raus- tu je Bill onaj spori dio malo izmjenio, drugačiji tekst je pjevao. Gegen meine Willen….uff prekrasno. Monsun- tu sun se svjetla zgasila, pa nitko nije znao koja je to pjesma…ali onda je počela njihova prva i ona najslađa Durch Den Monsun. Thema nr. 1- tu je Bill pričao kako imaju 2 nove pjesme I da je ova jedna od njih. On je vikao Sie ist Theme nummer 1, a mi smo morali vikati zwei, drei , vier…a onda je on opet vikao 5 und 6, to je bilo jako for a. Wenn nicht mehr gehts- opet smo mahali rukama. Slika 31, jedana od najboljih. Rette mich….malo su ga zeznuli I to Tom, nekaj mu je zaštekala gitara, ali ostali su uspjeli spasiti stvar, pa se nije tako jako čula greška. Freunde bleiben- to smo mi puno pjevali.Slia broj 32. Slika broj 33 je sa početka.Der letze Tag- opet mi mahali rukama. I onad je Bill rekao: “Ljudi, rekao sam vam da su dvije nove pjesme….ovo je druga, Frei im feiren fall!!!”. Pjesma je brza i jako dobra, ali nije bolja od Theme. Zatim je Bill sa ručnikom oko vrata (slika 34) pjevao Unendlichkeit. SAVRŠENO. Nažalost nisam mogla čuti zadnji Monsun jer sam se žurila na vlak. Izašala sam iz dvorane….i shvatila da se moj najveći sam ostavario.
P.S Upoznala sam jednu super curu koja je sjedila pored nas. I kupila sam 2 prekrasna postera, sebi i Ogy. Slika: Poster ovaj plavi iza...
Sva pitanja koja imate za postaviti u vezi koncerta, slobodno!! Kisss!!
Mala anketa, ali odgovarajte u komentarima:
1. Što mislite o ovom tekstu?
2. A o slikama, koja vam je najslađa?
Post je objavljen 07.03.2006. u 23:09 sati.