Vani je baš nekak' zimno ... a i male pahuljice plešu po zraku. Eto, prebirem malo po svojoj riznici i nađoh jednu, meni jako dragu ...
Mene stvarnost ne treba,
pušta me da joj kroz prste, kao pijesak iscurim
jer vrijeme u mom svijetu mjesto nema ...
Vozim šinama duge svoje, puštam bojama
da me vode i
kroz prizmu ljubavi,
ja,
čista i bijela kao svjetlost početka i kraja,
ljubavi tvojoj poklanjam svoju. ...
Ovo je naš beskraj,
nikad namjerno završena priča
sa zvučnom kulisom otkucaja srca i
istaknutim flajerom osmijeha ...
Svemir za sebe,
gdje riječi nisu potrebne jer
pogledom pitamo a
duše nam nijemo čavrljaju ...
Ovo je naše nebo boje nježnosti
na kojem jedan drugome
njegujemo krila,
a duga jedini je trag koji ostavljamo
iza sebe ...
Mirnu i čarobnu noć želim svima ...
Post je objavljen 07.03.2006. u 23:01 sati.