Marketing
Kill me, hurt me, fuck me, rape me, you won't have me!
Danas nisam u stanju napisati ni dvije suvisle rečenice a jučer sam bila sasvim u redu.
Razmišljala sam dal uopće ima smisla nastaviti pisati na ovom blogu kad ga skoro svi čitaju.
Kad sam otvorila ovaj blog nisam očekivala da će ga toliko osoba čitati,dapače otvorila sam
ga kao novu stranicu u svom životu nakon dugog razmišljanja zbog osobe koje više nema.
Svaki dan sam si govorila:"Hej,glava gore!Kreni dalje sa životom,nema te osobe više,NEMA,NEMA,JEDNOSTAVNO NEMA."
I krenula sam ali ponekad se dogode trenutci poput ovog kad posustanem ali uvijek krenem dalje.
Teško je priviknuti se da nekih osoba nema više u tvome životu.
Kad se prisjećam kako mi je bilo prošle godine u ovo vrijeme ne mogu se uopće sjetiti,znate kao oni stihovi
iz jedne pjesme:
I had no name, last December, Christmas
Eve I can't remember. I was in a constant pain, I saw
your shadow in the rain. I painted all your pigeons red,
I wish I had stayed home instead, yeah.
Samo što se ne sjećam ožujka umjesto prosinca.Ali ne razumijem zašto.Ništa loše mi se OVE godine nije dogodilo.
Neke stvari si uopće ne mogu objasniti.Tak mi i treba kad idem u školu puna svakakvih idiota,luđaka i frikova.
Uopće ne razumijem kak sam si mogla dozvoliti da se upišem u tu školu,nisam tada znala da činim veliku pogrešku.
Ma što ja pričam,kakva pogreška!Jedina pogreška koju napravih jest što vjerovah ljudima,što još uvijek vjerujem ljudima,
što sam bila i jesam iskrena,što pričam sa svima(imali oni dobre ili loše namjere),što dopuštam svakom da mi bude prijatelj.
E pa znate šta I don't give a fuck.
Post je objavljen 07.03.2006. u 20:10 sati.