Marketing
Jesmo li toliko uspješni? Ili smo malo nekritični?
Baš danas mi prijatelj iz Karlovca pošalje link na internetske stranice tjednika "7 dana" koji izlazi u Karlovačkoj županiji, a posebno je istakao članak kojeg prenosim u cijelosti:
“Poplava” medalja u borilačkim sportovima
Svakodnevno smo svjedoci novinskih članaka o “nevjerojatnim” uspjesima borilačkih klubova i o desetku osvojenih medalja. Posljednja vijest koja me “zaslijepila” bila je ona bombastičnog naslova u jednim dnevnim novinama koje su pisale kako je jedan borilački klub osvojio 20 zlatnih odličja. Jednostavno se čovjek mora zapitati kakvo je onda to natjecanje gdje jedan klub bez problema osvoji 20 zlatnih medalja. Istina je da je to bilo prvenstvo Karlovačke županije, ali što je previše - previše je. Jer radi se prvenstveno o djeci, mlađim kategorijama, kojima se medalje dijele k’o bomboni. I sami novinari rade “medvjeđu uslugu” svim takvim klubovima, objavljivanjem ovakvih informacija, koje bi prije ušle u rubriku vjerovali ili ne. No, ne želim ovim obezvrijediti jedan vrijedni klub koji se natječe, ima puno natjecatelja, ali bi se ipak trebalo voditi nekom kriterijima pri objavljivanju informacija. Jer, nema tome davno da su se taekwondo klubovi “natjecali” tko će osvojiti više medalja na “nekakvim” turnirima ili tko zna čega. Svaki dan smo mogli pročitati da je ovaj ili onaj klub osvojio pet zlatnih, osam srebrnih i tri brončane medalje. Nitko nikada nije rekao o kakvom se turniru radi, je li netko do zlata došao bez borbe ili je morao pet puta u ring, koliko je momčadi sudjelovalo i ono najvažnije, da su to sve medalje u konkurenciji klinaca i mladeži. I tako sam uspio nabrojati 30 borilačkih klubova u županiji, pa kada se to pomnoži sa desetak medalja tjedno, dolazim do superinflacije medalja, koje usput rečeno, vrijede kao i lanjski snijeg. Naravno da juniorska europska medalja vrijedi, a tih je toliko malo da bi godišnje o borilačkim sportovima mogli napisati jednu jedinu vijesti. Seniorskih medalja je još manje, tek tri, četiri godišnje. No, to nije bit ovog teksta. Bit je želja da se jednom zauvijek naprave i objave rang liste najkvalitetnijih turnira i to na domaćim i međunarodnim natjecanjima. Da se vidi je li vrhunski turnir u Senju, “Senjski vitezovi”, možda Korčula Open, Kup Kalnika ili Kup Gacke. I po vani se dosta putuje; od Njemačke, Austrije, Bosne, Slovenije, pa bi i tu trebalo vidjeti što je što i ima li “svako selo svoj turnir”. Naravno da bi Prvenstvo Hrvatske trebalo biti jedino mjerilo kvalitete i uspješnosti, a da je sve ostalo mazanje očiju javnosti i jednostavno dezinformacija svih onih koji prate sport. U svemu tome morao bi “jače” raditi Savez svih borilačkih sportova, a ne da služi samo onda kada je to nekom u interesu, ali to je već za neku drugu priču.
Tekst: Krešimir Perušić
Objavljeno: 24.02.06. 16:25
Čitam članak, i koliko mi baš i ne odgovara, mislim si, pa ima čovjek pravo. Nažalost, upravo se to događa i u kickboxingu, upravo smo svi svjedoci takvog ponašanja - u mnogim sredinama u Hrvatskoj. Da i nažalost, upravo sami sebi skačemo u usta.
Hrvatski kickboxing savez odavno definira natjecanja A, B, C i D kategorije koja se priznaju i boduju, dok su ostala natjecanja "slobodna" i ne boduju se. Također, Hrvatski kickboxing savez evidentira, ali službeno ne priznaje i ne uvažava medalje koje su došle ždrijebom, a nisu izborene borbom.
Dosta bi se o cijeloj ovoj problematici moglo pričati, tražiti uzroke takvom ponašanju naših trenera, službenih osoba, pa i dužnosnika saveza. Činjenica je da kickboxing još uvijek u Hrvatskoj traži stvarno priznanje od šire sportske javnosti, ali i sportskih institucija te jedinica lokalne samouprave, koje financiraju rad klubova. Jedan karate se ne treba dokazivati svojim uspjesima, da ne govorim o boksu ili o judou - ostvarili ili ne ostvarili medalje, višestruko više su financirani u odnosu na kickboxing klubove. Ti klubovi prilično dobivaju novaca u svojim općinama i gradovima - jer su olimpijski sportovi, a neki su Olimpijadu samo na televiziji vidjeli.
U takvoj nelojalnoj konkurenciji sve naše stvarno i teško zarađene medalje se omalovažavaju, odmahuje se rukama na njih i svoje medalje se prikazuju kao nešto toliko teško ostvarivo, da je to moglo samo uz izniman trud i dugogodišnji rad. Upravo je meni jedan poznati sportaš rekao - "moja brončana medalja vrijedi više nego sve tvoje zlatne medalje". I mislim se, a nisam mu rekao da ga ne uvrijedim - to je inverzija neuspješnih. Ako moje ne može biti bolje, onda će tvoje biti lošije. Kome pada napamet da Amerikancima kada se s Olimpijade vrate s 200 medalja kaže da naša brončana vrijedi više nego sve njihove?
Ali, zašto je to tako? Odgovor sam djelomično dao - inverzija neuspješnih, ali ne mali udio u cijeloj toj priči imaju i naši treneri, naši sportaši i dužnosnici koji sitnim lažima, velikim prešućivanjima, nepotrebnim uljepšavanjima i pretjeranim uveličavanjima svoj mali uspjeh prikazuju kao "veličanstvenu pobjedu". Žele se u lokalnoj sredini još više istaknuti, još više pokazati, a nisu svjesni štete koju čine i sebi i cijeloj kickboxing obitelji.
To nam ne treba, jer upravo onima drugim neuspješnima dajemo povoda da govore kako govore, a dobronamjerni, kao ovaj novinar čiji sam članak prenio, nas upozoravaju.
I što je rezultat svega toga - da se jednoj dvostrukoj osvajačici srebrnog odličja na svjetskim prvenstvima, dvostrukoj svjetskoj viceprvakinji - Nives Radić iz Šibenika, u njenom Šibeniku dešavaju osporavanja, omalovažavanja i nepriznavanja - od koga, od sportskih diletanata i nedobronamjernih ljudi.
Društvo kickboksača, nad ovim se moramo ozbiljno zamisliti!
Post je objavljen 04.03.2006. u 19:00 sati.