Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/tania1

Marketing

O prosječnosti

- ovo je post za Marvina da se maknem sa dna njegove tražilice

Kada su mom prijatelju ponudili posao u inozemstvu, on ga je odbio uz obrazloženje:"Ovdje imam kakav-takav posao, kakav-takav stan i kakav-takav auto!", našto smo mi u šali dodali:" I kakvu-takvu ženu!". Od toga dana prošlo je 10 godina i ništa se nije promijenilo. On i dalje ima kakav-takav posao, kakvu-takvu ženu, stan, auto... i 10 godina manje pred sobom. Ovo nije post o tome da treba otići iz Hrvatske (možda bi mu bilo i gore), ovo je post o tome kako se mirimo sa prosječnošću.

Svakodnevno gledam ljude iznimnih kvaliteta koji su se pomirili s prosječnošću, životare, ne ispunjavajući si ni jedan san iz mladosti. Dok osobe koje nisu bile ni intelektualno, ni emocionalno iznad drugih, uspijevaju ostvariti svoje snove. U čemu je problem?

Imate siguran posao, redovitu plaću, ugodnu okolinu... ali to nije posao o kojem ste sanjali i koji biste radili i da vas nitko ne plaća za to. Što sad? Da ste na loše plaćenom poslu ili poziciji, ne biste puno razmišljali, krenuli biste u potragu za novim poslom. Ovako, zadovoljavate se sa sigurnim poslom jer u biti imate što za izgubiti. Mogli biste promijeniti posao pa vidjeti da ste prošli gore. I tako se držite svog posla, vrijeme prolazi, mladenački snovi se gase i čeka se penzija.

U vezi ste s dečkom/curom koji je u biti OK. Normalan, ne vara vas, ne daje vam povoda za prekid, ali u biti nije osoba koja vas oduševljava. Kaže mi prijateljica:" Udajem se za XY. Znaš, ima i gorih od njega!" Uvjerena sam da ima, ali mi se ne čini to dovoljno dobar razlog za ulazak u brak. Ali, obično se takve veze održe. Iz jednostavnog razloga, imate što za izgubiti. Jer moglo bi se desiti da prekinete pa nađete nekoga još goreg ili ostanete sami. I tako radite kompromis sami sa sobom i pristajete na ni dobru/ni lošu (tj. prosječnu) vezu i dočekate unuke s tom osobom. Da ste u lošoj vezi ne biste dvojili, rekli biste sami sebi "Ja zaslužujem bolje!" i krenuli u potragu za osobom kakvu želite pored sebe.

Dobili ste stan od roditelja/djeda/bake. Gleda na sjever, stan na 5. katu bez lifta, blizina pruge... velika je vjerojatnost da ćete životni vijek proživjeti u tom stanu. Nije ono što ste htjeli, ali nije ni tako loš, osim toga dobili ste ga. Rijetko će netko ići prodavati taj stan (ima i takvih) i kupovati drugi s boljim karakteristikama. Najčešće se pomire s nedostacima. Ali da nemate stana i da ga tek kupujete, tražili biste neki na jugu, niži kat, lijep raspored i sl. i nikada ne biste kupili gore opisani stan.

I tako vam vrijeme prolazi na kakvom-takvom poslu, u kakvoj-takvoj vezi, u kakvom-takvom stanu... Pa koliko vi života imate?

I onda se desi da dođe osoba iz drugog mjesta sa upola manjim kvalitetama, radi posao vaših snova, kupi stan s jaccuzzijem i galerijom... i svi su odjednom bijesni, šokirani...
Kako se ta osoba usudila živjeti punim plućima, dok vi životarite i pristajete na "second best"! Otkud njoj pravo zahtijevati od života ispunjenje snova, a vi ste ih se odrekli?!

Gradonačelnik New York-a je rekao (odnosi se na politiku):" Nikada ne pristajte na kompromise. Jer ako izgubite, izgubili ste sve! Ne samo izbore, nego i snove, čežnje!"

Pitanje:
Da znate da vam je preostala još samo godina života, da li biste nastavili raditi svoj posao, da li biste ostali u vezi u kojoj ste, da li biste živjeli u stanu u kojem ste sada, ili biste nešto promijenili?
Ja znam da bih, ali se tješim da imam još dovoljno vremena!



20:32 - Komentari (71) - Isprintaj - #
Fantastican post, svaka cast! Ma to ti je prvi Newton-ov zakon - body at rest stays at rest dok ga nesto ne pokrene, ali je problem sto ga nikad nista ne pokrene jer mu je kako-tako fino. Ja bi primijenila samo posao, o tome vec razmisljam, sve ostalo je iznad prosjeka i ne zelim ga mijenjati. (Jaca 28.02.2006. 21:28)

Isuse, koliko dobar post! Nadam se da nije previše osoban, odnosno da nisi odlučila sve promijeniti u životu - odnosno da sve štima. (jazzie 28.02.2006. 21:47)

Btw. da se mene pita ovo bi išlo na naslovnicu! :) (jazzie 28.02.2006. 21:55)

U načelu se slažem, ali isto tako sam svjesna da je život prepun kompromisa, pa zato izbjegavam reći ono "ne bih ja nikad pristala na..." jer ne znam što mi sutra nosi. Ono što mi se danas čini neprihvatljivim, pitanje je hoće li i sutra izgledati isto, iz malih milijun razloga. A da imam godinu dana do kraja života, sigurno je da bih neke stvari napravila drugačije jer ne bih mislila na posljedice tih djela koje bi me sigurno dočekale nakon godinu dana. Dakle, preutopijski mi je razmišljati na način da živim svaki dan kao da mi je posljednji jer ne živim tako. Jer je u ljudskoj prirodi da živi kao da će zauvijek biti ovdje. Npr. jako me zanima kako je to oduzeti nekom život, pa ni u ludilu to ne bih napravila. Ovako da znam da su mi dani odbrojani, i da sutra ne postoji...hm... Kužiš što govorim? Lako je živjeti svaki dan kao da je posljednji po pitanju nepristajanja na ljubavne kompromise, ali ako si kruha gladna i bez krova nad glavom doslovno, a netko će ti sve to osigurati samo ako se udaš za njega i budeš s njim do kraja života, nisam sigurna da ne bih pristala. (beštijica 28.02.2006. 22:10)

Fenomenalan post. Svaka čast! (satrocosmo 28.02.2006. 22:33)

beštijica- sve je to u redu, potrebni su kompromisi u životu. I sve je to podnošljivo do trenutka kad u životu sretneš osobu koja se nije zadovoljavala kompromisima i dobila je sve što je htjela. A možda su kompromisi samo lakši, manje borbeni put. Lakše je udati se za nekoga zbog novaca, nego studirati ili dizati se u 6 ujutro i ići na posao. Samo, koliko je takav kompromis ispunjenje nečijih snova, to je pitanje... (tania 28.02.2006. 22:34)

promjene su obično prividne (gawrun 28.02.2006. 22:50)

Da, uvijek se tješimo da ima 'JOŠ' vremena... možda je to i ok :) (iwontcha 28.02.2006. 23:43)

ovo me zaista potiče na razmišljanje, a nije da me i prije takve stvari nisu kopkale... važno je ne opustiti se i uvijek imati naoštreni um, ne dopuštati stvarima da bježe pored nas i uhvatiti se u koštac sa životom. :) (Amata 28.02.2006. 23:58)

Najprije da samog sebe pohvalim. Bravo pastiru! Sad možemo dalje. odlično si sve to napisala. To je ona moja stara teorija da onaj ko se mora boriti za neka stvari u životu uvik više postigne nego neko kome je sve servirano na pladnju. Čast iznimkama. Ovdje ne mislim samo na materijalne vrijednosti nego i duhovne, veze bilo prijateljske, duhovne, ljubavne... (pastir 01.03.2006. 01:53)

Što da kažem kada su ovi prije mene sve rekli - jako dobar post i prekrasan realan pogled na temu! Ja sam imala sreće pa sam uspjela nekako prolaziti kroz život bez da puno odstupam od nekih zacrtanih ideala, no da imam još sasvim malo života pred sobom, ostavila bih sve iza sebe, kupila kartu za neki polinezijski otok u jednom smjeru i tamo ispod palmi dočekala kraj :) (Riječanka 01.03.2006. 02:44)

stvar izbora... želimo li biti koliko toliko smireni i mirni u prosječnosti ili želimo biti vječno nemirni, a često čak i do bola isfrustrirani... neki odaberu i teži put, a post mortem postanu legende ... pokušavam biti negdje između, ali nije lako :) (kratke 01.03.2006. 09:07)

Odličan post, nisam još stigao pročitati ostatak bloga. Ali stvarno mi se sviđa kako razmišljaš. Zapravo sam nešto slično pisao u ponedjeljak na blogu, a to je ukratko da ljudi kao da ne žele znati a će život proći i a će jednog dana i ostariti. Ja tvrdim da svaka propuštena prilika u životu slijedeći put dolazi u težem obliku ali ljepše upakirana. (showdown2000 01.03.2006. 11:23)

super post. stvar je u tome da su ljudi dosta 'naviknuti' na svoje navike i materijalne stvari, veze i sl, i neki se jednostavno boje promjena. (james_blood 01.03.2006. 18:27)

napisala si točno ono o čemu ja razmišljam zadnjih mjeseci...u potpunosti se slažem s tobom. (Šima 02.03.2006. 00:42)

Izgleda da sam bila vidovita po pitanju naslovnice :) (jazzie 02.03.2006. 01:04)

Sve i da sa sigurnošću znaš da je sutra posljednji dan života - ne odgađaj sjetve. (umoran 02.03.2006. 01:13)

Stvarno ti je dobar post, na jednostavan način si opisala ono što se mnogima dešava, a to je taj prokleti kompromis... (Sam 02.03.2006. 01:22)

u par rečenica si uspila sažeti glavni problem hrvatskog naroda. bravo!! (gogo 02.03.2006. 01:39)

Kada je sve super, tada prekinite i bacite se u vatru negdje drugdje (ne moraju to biti velike stvari, svakome prema svom nahodenju), ali onda ste fino zivi i vase najbolje/najgore kvalitete dolaze do izrazaja. Jos sam mlad pa to mogu, ali da je netko ovisan o meni, nisam bas siguran kako bih se ponasao, kompromis je nekada nesebicno rjesenje. (Long distance runner 02.03.2006. 03:18)

osoba sam koja se za sve u životu morala potruditi, pa tako onda znam i cijeniti sve što imam (ili nemam)! Ne žalim za ničim osim za malo većim standardom, i to, samo zato da bih mogla opuštenije živjeti.... I naravno, želim raditi u struci jednog dana.... Uglavnom, mislim da je na neki način, u nekoj mjeri, dobro imati snove i želje, jer nas tjeraju naprijed!!! Mislim da ne bih ništa promijenila,kada bi mi ostala još samo godina života, barem ne na emotivnom planu!!! Tu sam imala najviše sreće.... :) Treba samo iskoristiti dan!!! (morenza 02.03.2006. 08:16)

svi mi zapravo živimo sa kompromisima i nemoguće je ne živjeti s njima. neki upravo da bi mogli živjeti punim plućima moraju birati pa između dviju krajnosti pronaći sredinu. kakvu-takvu sredinu koja će omogućiti prosječnost. možda se ipak iz te prosječnosti da izvuć puno više, nego se na prvi mah čini. Cheers (beerlover 02.03.2006. 08:37)

ja bih u iznimne kvalitete još dodao i volju da si promjeniš život i sebe, tako da ovi koje opisuješ i nisu tako iznimni. ja što sam sretao iznimnih ljudi oni fakat to jesu i uspijevaju bez zadrške, a ja se pokušavam ugledati na takve....ali slažem se...teško je :-/ (stetocina 02.03.2006. 08:46)

baš sam si nedavno razmišljala o tome-misli mda to ide otprilike ovako-što imaš niži start to ćeš više postići i dalje otići-jer te život na to prisili-i ne mislim da se treba pomiriti s nečim s čim nisi potpuno zadovoljan..ne treba pristat na kompromise barem što se životno važnih stvari tiče..:) sigurno ću neš napisat na ovu temu-inspiriralo me.. (mima 02.03.2006. 08:51)

ovo si stvarno super napisala...ja ne znam što bih napravila...ali sve je to istina...bojimo se izgubiti ovo što imamo da ne bi naletili na nešto još gore... (zvrka 02.03.2006. 08:52)

otkaz sam dao 28.02. a sad idem raskrstiti još i sa ženom s kojom sam u vezi, pa i se javim da vidimo što dalje u ih godinu dana. (c. 02.03.2006. 09:01)

koliko god nam se činili daleki, od snova nikada ne valja dignuti ruke - vjera u njih i svakodnevni trud u ostvarenju toga cilja moraju urodit plodom! pozdrav! (smajly 02.03.2006. 09:08)

Evo ja sam se odlučila na preokret do dna. promjenila baš sve u životu i što sad ... osjećam se poput biljke koja vegetira. fale mi moji prijatelji, fali mi moja rodbina , fale mi sitne svađe, doslovno mi fali sve što sam ostavila i od čeg sam pobjegla osim mog starog posla to mi nikad neće nedostajati jer sve je bolje od onoga. Nije mi trbalo dugo da shvatim nije u novcu sve. želim živjeti dan po dan s onim što imam a ne dopustiti da život prođe kraj mene. I zato " Lesi se vraća kući" (kocka 02.03.2006. 09:26)

ovo je istina i post je jako dobar. Svaka ti čast.po mojem mišljenju, uvijek se treba boriti za ono što želimo, samo treba steći tu karakteristiku. Jer ju ja recimo, nemam, i zbog toga imam jako puno poraza. Mislim da su ti ljudi koji su manje inteligentni ili sposobni zapravo pravi borci koji su više ambicioznošću nego pameću postigli ono što imaju. Iskreno, poznajem nekoliko takvih, i to bi vrlo lagano bila istina....pozdrav...=) (ro3xa 02.03.2006. 09:27)

utopijsko razmišljanja...snovi su upravo to-SNOVI i svako iole inteligentan shvaća da će mnogi od njih ostati neproživljeni.i kako bi izgledali kad bi se svi trgali za njihovo ostvarenje?ja sam oduvijek sanjala da sam pjevačica,a nemam glasa za takvo što,i šta da sad radim?nismo se mi zadovoljili prosječnošću,već smo NEZAHVALNI.jer nam trebaju zvijezde da bi bili sretni i ispunjeni.Nije nam dovoljan Fiat Punto već bi Porsche,a i jedno i drugo su obična prijevozna sredstva?!kompromis je podcijenjen.sorry,al uopće se ne slažem sa tvojim postom i mislim da je on u današnja vremena potpuno bespredmetan.Ljudi nemaju nikakav posao,jedva spajaju kraj s krajem,pa se pitati zašto se zadovoljavamo sa prosječnošću..da bar!! (snoviđenje 02.03.2006. 09:55)

odlican post!!!!sve sama istina!!!ali kad covjek zeli onda se i trgne,pa tako nekad i sa zakasnjenjem pocme ostvarivat snove!....bolje ikad,nego nikad!..evo i ja,kasno ali jos uvijek na vrijeme(nadam se?)ostvarujem svoje mladenacke snove!:) (optimist 02.03.2006. 10:07)

savršeno prezentirano, citiram nekoga jako pametnog: SMIJEŠNA JE STVAR TAJ ŽIVOT. AKO ODBIJETE PRIMITI IŠTA DRUGO OSIM NAJBOLJEG, NAJČEŠĆE ĆETE I DOBITI NAJBOLJE! (kumfather 02.03.2006. 10:22)

Pitam se a što onda ako nikada ne upoznaš pravu ljubav, ne dostigneš ono što te ispunjava, nemaš mogućnosti napretka...da li te takav život može usrećit...poznam puno ljudi koji imaju takav život i ne mogu se maknit s jedne točke,a često su i sami svjesni toga...to je današnja realnost,surova ali sasvim stvarna (bongo 02.03.2006. 11:02)

Hm, sjajan tekst Tania. Možda meni najbolji do sada. (Htjedoh te stavit na alternativnu, ali me je Dario pretekao na glavnoj (što je dobro za tebe).) Na sljedećoj kavi ćemo raspravit temu, puno se tu još ima za razglabati. :-)) (Rock Roll 02.03.2006. 12:31)

Potpisujem prethodni komentar. :-))) I samo bih dodao da sam ponosan da sam dio razloga za poisanje ovog teksta. (Marvin 02.03.2006. 12:32)

Čitko, pitko i nimalo plitko!!! Da je meni ostala godina sigurno ne bih bio tu gdje jesam, radio to što radim... No tješim se poput tebe... (run'N'gun 02.03.2006. 13:18)

odlično draga moja (more ljubavi 02.03.2006. 13:50)

odavno nisam naisla na tako dobar blog, jednostavno ga nisam mogla prestat citat samo tako nastavi, super si:) (nestajem 02.03.2006. 14:16)

Hehehe, nisi jedina koja postavlja takva pitanja. Čitajući tvoj post pronalazim sebe, ali samo u nekim dijelovima. Volim svoj posao i ne bih ga mijenjala. Bila sam na specijalizaciji vani (Francuska)...imala sam dobro društvo.. puno sam naučila...ali vratih se sretna. Stan...kupila sam ga prije tri godine i otplaćujem ga. Tu sam napravila kompromis. Bio je zadnja vrata, zadnjeg vagona zadnjeg vlaka...Polako ga uređujem, kako sredstva dolaze (ona ekstra). Kompromise u privatnoj sferi...da. U mojim je godinama teško naći slobodnu osobu određenih intelektualnih i emocionalnih kvaliteta. Ipak moramo ponekad raditi kompromise. Ja sam za sada zadovoljna kompromisima koje sam učinila. ;-))) (Tuga_buga_vuga 02.03.2006. 14:47)

rekao je bonaparte: "budala ima veliku prednost pred pametnim covjekom: uvijek je zadovoljan samim sobom." mislim da je rekao sve. (zli_girl 02.03.2006. 15:22)

Pravo pitanje. Svaka čast na blogu. Možemo postaviti i ovakvu misao: "Danas je prvi dan ostatka mog života". Što bismo drugačije učinili ??? Želim ti MIR I SVAKO DOBRO ! (aurum 02.03.2006. 15:42)

ne znam šta da kažem, ovaj post nije bezveze završio na naslovnici blog.hr-a iako ja nemam baš običaj čitati ono šta oni stavljaju, odlično, stvarno odlično (jiggo 02.03.2006. 17:02)

postoji jedan problem vezan za prosječnost i iznadprosječnost koji se odnosi na neke segmente života...ako si kojim slučajem iznadprosječan i odskačeš po svojim ambicijama i kvalitetama od sredine tada si izložen jednom obliku neprihvaćanja i ignoriranja od te poluprosječne okoline....zato mislim da mnogi ljudi ne izranjaju iznad površine zbog straha od odbijanja i neprihvaćanja.... (almost Poznata 02.03.2006. 17:22)

Nikad nisam bila prosječna niti ću biti. Ljudi koji se mire sa svojom prosječnošću trpe neke stvari o kojima ja pišem na svom blogu. Carpe diem! Iskoristi svaku priliku koja dođe. (sintra 02.03.2006. 18:03)

A jesi smješna. Svijet konzumerizma upravo očekuje od tebe da razmišljaš na ovaj naćin. Posao = najvažnija stvar na svijetu. Savršena veza = ajmo skakat iz veze u vezu, jedna će morat biti ono pravo što ja tražim. I život ti prolazi u stalnoj trci, i stalnom bježanju od ljudi koje si do tada poznavala. (Antiglobalist 02.03.2006. 18:40)

Svi se mi tješimo da imamo još vremena. fora je u tome sto se ne usudimo riskirati. A opet, ovisi od osobe do osobe, i o njenim razmišljanjima... ne znam što da još dodam na to...:) (laronela:) 02.03.2006. 19:32)

pridružujem se pohvalama za odličan post jer zbilja to i je! na sve to moram dati i jedno svoje viđenje svega toga: kod mene npr. svi kažu da imam veliki potencijal, da sam sposoban i sve, a zbog nekih olakotnih okolnosti (ogromne podrške moje obitelji) imam i realne mogućnosti za to... da ostvarim karijeru... da ostvarim snove... imao sam "prosječan" posao kojega sam napustio zbog karijere... zbog snova... sada već skoro 3 mjeseca radim u jednoj multinacionalnoj kompaniji i da sam znao što me čeka, vjerojatno nebi dao otkaz i ostao bi u staroj firmi... tamo bi imao solidnu plaću (za naše prilike malo iznad prosjeka), za nekih 5-10 godina postao bi neki šefić, kasnije možda još i nešto više... kako sam stambeno situiran i bez kredita, živio bi i više nego solidno... no međutim, ja sam bio jedan od onih koji su odlučili krenuti dalje za snovima... i sada radim po 10-14 sati dnevno (rijetko, ali i to se desilo - i cijeli vikend) pod ogromnim stresom, uz dobru dozu nesigurnosti zbog neizvjesne budućnosti, i opet za istu plaću koju sam trebao dobiti i u bivšoj firmi... tješim se da je to samo privremeno, da će biti bolje, da će mi se sve to isplatiti kad ostvarim svoje snove... ali što ako sam u krivu??? ako sam snove zamjenio za - ništa? (strijelac 02.03.2006. 19:57)

Drago mi je da si se vratila. I još s ovako dobrim postom! Meni se čini da je to pitanje zadovoljavanja prosječnim prilično relativno. Mislim da u svakom trenutku svoga života radimo ono za što smo trenutno sposobni. Možemo misliti o sebi da zaslužujemo više od nekog prosjeka u kojem se trenutno zateknemo, ali ako ne poduzmemo ništa da se odatle maknemo, onda možda i nismo sposobni za nešto bolje od tog prosjeka. Zapravo se radi samo o tome kako doživljavamo sebe. Prosječnost nije zahtjevna kao sve ono iznad nje. Ako smo se u njoj uljuljali, možda smo doista prosječni? (uspe 02.03.2006. 22:30)

zanimljivo je kako svaki od nas,sigurna sam,redovito razmišlja o svemu tome,no samo su rijetki sposobni ovako sve pretočiti u divan tekst..ovo što kažeš za zadnju godinu-malo bi nas ostalo pri svemu što sada imamo..čemu onda čekanje?ah,mi ljudi..alaj smo komplicirani.. (malena_1309 02.03.2006. 22:41)

stvarno odličan post!!!!!! (amorfia 03.03.2006. 01:14)

kod mene su emocije sve. presudne. najsrecnjia-ostajem. malo manje srecna ili samo radoznala- idem da probam nesto drugo pa sta bude! (run riot 03.03.2006. 01:27)

Zamišljam kao je provest život s nekim za koga si kakav-takav ili kakava -takva. To tek mora da je noćna mora. Čovjek čovjeku nesmi bit kakav takav nego čovjek takav jedan ,jedini i neponovljiv. Smatrati nekog i živjeti s nekim kakavim takvim je grozno,to znači nemat duha ni mrvu,to znači cijeli život bit namrgođen i prihvatati kompromise,nemati svoje osobnosti a imati pun želudac. Tako žive i svinje do božića ..pune želudca i sigurne da neće krepat od gladi. Nažalost sve je više sponzoruša koje tako shvaćaju život. (rocky1 03.03.2006. 05:42)

da budem jasniji. Čovjek je kovač svoje sreće a ne tragač za srećom.Današnji ljudi globalnog doba ne kuju svoju sreću nego tragaju za njom,biraju, birkaju i nikad nisu sigurni da su izbirkali. Nešto ka kad bi Mikelanđelo mjesto da stvara sliku birao u Kauflandu ili Konzumu sliku za Sixtinsku kapelu. Možete mislit kakav bi to bila slika i dali bi je iko gledao.Život treba izklesat i kako ga isklešemo takav je. U svakom poslu duhovan i inteligentan čovjek pronađe sebe kao i što umjetnik iz svakog materjala može stvorit umjetničko dijelo ako je umjetnik. Ako nije zaludu mu je da mu daju suho zlato . Skaknje iz veze u vezu u potrazi za nečim kako ovdje reče antiglobalist ,čini mi se, je isprazno birkanje koje najčešće završi ničim ili pomirbom u stili kakav- takav ili kakva - takva. (rocky1 03.03.2006. 06:01)

živim s dečkom kojega ne bih mijenjala ni za što, ni za koga; ali, posao - odmah, istog trena! posao nije loš, državna firma, plaća na vrijeme, pristup internetu, posuđujem iz knjižnice knjiga koliko želim itd. ali to nije posao mojih snova, a ono što bih željela raditi, nažalost, zaista je samo utopija jer takva se mjesta dobivaju preko veze i uzalud mi što godinama šaljem CV-e i molbe na raznorazna mjesta. a drugo - stan - oke je, kvart nije nešto, ali dečko i ja već 3 godine maštamo o životu na moru, dalmaciji točnije, iako smo rođeni oboje u zg-u. san nam je zadar, može i šibenik, jer u zadru su naravno stanovi užasno skupi. inače, dečko mi je otkako se vratio iz rata nezaposlen i radi svašta na crno i jedva otplaćujemo kredit za auto. još jedna utopija: kako ostvariti želju i otići živjeti na more kad ni domicilno stanovništvo nema posla? onaj tko je došao ne znam otkud u zagreb i kupio super stan, auto i dobio genijalan posao, zasigurno nije ostvario svoje snove mukotrpnim i dugogodišnjim radom, nemojmo se zavaravati! mislim da smo svi jako dobro svjesni u kakvoj državi živimo, u državi u kojoj vlada nepotizam, u kojoj ljudi iz vlade kradu gdje stignu, u državi u kojoj malen čovjek poput mene nema šanse da ostvari svoje snove... bez obzira na sve, odlučili smo pokušati i otići na more, no pojavio se niz financijskih prepreka, primjerice, procjena stana - dečko je dobio stan od bake i ima darovnicu, da bi dobio vlasnički list i procjenu moramo iskeširati 4 tisuće Eura. mislim, budimo realni, već u samom početku želje padaju u vodu. prosječna plaća u hrvatskoj je jedva 3 tisuće kuna... a ja imam 4 tisuće. uz stalan posao radim još i tri honorarna; ne kažem da nemaš pravo, ali kako preživjeti, plaćati račune, kredite itd. a da se ne ubijaš od glupih poslova?? posljednje 3 godine nisam išla u kazalište, kino, na izložbe, ne radim više ništa što me veseli i naravno da je čovjek frustriran. oni "prosječni" ne ostvaruju snove zbog svoje upornosti, marljivosti, požrtvovnosti...mnogima od njih mnoštvo je toga već servirano, a ako se inteligentniji ljudi mire sa sudbinom samo tako - slažem se, to je inertnost i indiferentnost; unatoč svemu uvijek pokušavam nešto promijeniti iako sam u posljednje vrijeme prestrašno ogorčena na sve što se u nas događa i mnogo me toga razočarava, a ja kao "ja" tu ne mogu ništa. želim položiti, npr. ispit za sudskog tumača koji stoji 900 kuna, ajde reci kako će taj iznos, uza sve životne troškove, prosječan hrvat skupiti? no, ja ću i dalje uporno za to štedjeti, nije da se predajem, samo sam tužna što se u ovoj državi ljudima koji imaju potencijala, volje i ambicija ne pruža prilika... (tera 03.03.2006. 09:39)

post stvarno tjera na razmišljanje (sarma 03.03.2006. 10:32)

post stvarno tjera na razmišljanje, ali komentare mi se stvarno nije dalo čitat. lijepo napisano, stvarno. (missey 03.03.2006. 10:47)

Tera- vidim da si razočarana jer imas volje i želje, a financije te koče. Razmisli ponovo o polaganju ispita za sudskog tumača, ako imas od nekoga (roditelja, prijatelja) posudi novac za ispit. Imam prijateljicu koja radi kao sudski tumač i super zarađuje, tako da vjerujem da bi vrlo brzo vratila pozajmicu. A ostatak zarade bi ti pomogao da ostvariš ostatak snova. (tania 03.03.2006. 11:24)

Vidiš, jako puno ljudi se žali na svoj život ali nitko od njih ništa ne mjenja u njemu, ili nemaju hrabrosti ili ne žele promjenu. A smatram da je promjena, preokret u životu, nešto najljepše što si čovjek može pokloniti u životu. Previše se ljudi zadovoljava prosječnošću, neki čak njoj teže, zato jer žele mir, ne žele praskove. A praskom je zapravo sve i počelo. Život treba živjeti kao da je sutra kraj, zapravo nitko od nas ne zna koliko mu je još preostalo. Ono što ljudi vide kao tragediju, zapravo bi ih trebalo probuditi, a zapravo neki od njih i dalje tonu, depresiraju se, umjesto da naprave neki korak. Ja uvijek kažem : Pomozi si i Bog će ti pomoći! Zapravo čovjek dok je zdrav, i dok nema prirodnih katastofa(a i to je zapravo sve njegovo djelo), je sam krojač svoje sudbine, samo on može napraviti neke korake u svom životu, nitko drugi... (festina lente 03.03.2006. 13:19)

super post stvarno (inače ne idem okolo s tim komentarima). Vidjela sam i u komentarima ono što često čujem...ionako se poslovi dobivaju preko veze, krediti su preskupi, nemoguće je nešto promjeniti, stvarno mislim da je u većini slučajeva stvar u izgovorima i da samo treba jasno odlučiti. ne mora biti da je sve gotovo u trenu ali kad tad. Kod nas se inače prosječnost čak i cijeni a dobar auto, stan, posao se uvijek blati s komentarima tipa lopovi. meni je osobno drago kad netko uspije i uvijek se mislim bravo, pa često ljude i gnjavim da promjene nešto kad vidim da su nesretni, ali ne može se zapravo nikoga nagovoriti. (maja svec 03.03.2006. 14:37)

u svakom slučaju post vrijedan naslovnice...jako dobro ocrtava psiholgiju društva u kojem se nalazimo (stroke 03.03.2006. 15:36)

slažem se s tobom, ljudska psiha tako radi, mogu reci da je i moje razmisljanje trenutno takvo, jer sam se tek bacio u vode zivota, poceo raditi, prakticki trenutno ja prehranjujem obitelj, samo ja primam placu...i trenutno mi nije do riskiranja, od kad sam izasao iz srednje, uzeo me covjek kod kojeg sam radio praksu, i to, on je mene zvao..radim posao u struci, nije mi lose, trenutno je van sezone, manje posla, i zna biti i tapija, placa mi je 3-3100kn..i to je to, ugoor mi se produzuje svaka 4mj, i ne mogu dignuti kreditbez suduznika...ali, imam ambicija, dignuti kat na kuci, i sl...usput, amlo i riskiram, jer na raznim portalima sam ostavio biografiju, za nekakav honoraran posao, ono, cisto da nesto kapne..no, stvarno, svaka cast, temu si pogodila..BRaVO...morati cu cesce pratiti tvoje postove... (walbandon 03.03.2006. 16:53)

super ti je post a i ovi ostali su jako dobri! nio ne pišeš baš često :( !bok! (Fidel 04.03.2006. 10:18)

Dragi i ja ostvarili skoro sve o čemu smo maštali. Da mi je na raspolaganju samo još godina dana, danas bih zatvorila radnju i bila doma s obitelji. No, nadam se da mi je ostalo puno više, i pokušat ću da posao u kojem uživam postane profitabilniji. Samo to ponekad zamuti našu sreću. (Pjesma o jednoj mladosti 04.03.2006. 11:50)

istina, kada bismo saznali da nam preostaje vrlo kratko i ograničeno razdoblje, pokušali bismo nadoknaditi sve izgubljeno i počeli živjeti punim plućima... ono što bismo zapravo trebali raditi svaki dan... prosječnost je gadna stvar... navede čovjeka da zaboravi neke svoje ciljeve... (tochkica 04.03.2006. 11:57)

Rijetko tko će se svjesno odreći osjećaja sigurnosti. Svakome se dogodi promjena kada je na to spreman iznutra, kada mu dođe vrijeme za učenje i vrijeme za promjenu. Najteža je spoznaja da nas ono staro više nezadovoljava i da želimo biti netko novi, netko veći..i da smo samo mi odgovorni za svoj život. (estrogena 04.03.2006. 14:49)

čitajte bez obrva! (koka 3 04.03.2006. 18:22)

genijalan post, svaka ti čast.. uglavnom, samo sam htjela reći da radim na tome.. da ne živim prosječan život.. ispunjavam svoje snove svakim novim korakom.. ali trebalo je vremena da se odlučim za to.. kako čudno, zar ne.. da je tako teško odlučiti se za nešto što zapravo toliko želim.. (PaM 04.03.2006. 18:28)

Mnogi bi bili sretni s kakvim-takvim poslom, stanom, autom (ili biciklom), partnerom i slično. Tko si ti da sudiš o sreći svog prijatelja ili bilo koga drugog? Zar je uspjeh mjerilo sreće? Osim toga, ljudi se rađaju s određenim predispozicijama. Kod nas fakultete završavaju većinom glupi i uporni, posao se dobiva preko veze i da ne nabrajam dalje. To što tebe muči prosječnost, ne znači da je prosjek loš. I prouči Maslowljevu hijerarhiju potreba - da bi se samoaktualizirao ne možeš preskakati stepenice. A i pitanje je što želimo ostaviti u naslijeđe svojoj djeci - sigurnost ili dugove? Uglavnom, pomozi sebi, a ne onima koji te za pomoć nisu ni pitali. (Wendy 04.03.2006. 19:01)

Wendy ti očito nisi dobro skužila njen post, jer ona nije sudila o sreći svoga prijatelja! Ona osuđuje one koji odustaju od svojih snova jer se zadovolje sa prosječnošću...a kada već spominješ Maslowa, on je rekao: "Muzičar mora stvarati muziku, slikar mora slikati, pjesnik mora pisati, da bi naposljetku bio u miru sa sobom." Ako Muzičar stvara muziku, ako slikar slika i ako pisac piše, oni su ostvarili svoj san...i to je mjerilo sreće, kad ispuniš svoj san, ili bar daješ sve od sebe da bi ga ispunio. William Blake je rekao: "Ubereš li trenutak prije negoli sazrije - suze kajanja neće ni poteće; A pustiš li zreli trenutak da prođe - suze kajanja teći će vječno!" Ja ne želim "suze kajanj", zato se neću zadovoljiti prosječnošću...a to savjetujem i drugima! Tania post ti je super, samo tako nastavi... (T. C. 04.03.2006. 20:05)

E i sada sam pročitao koje knjige čitaš, pa ti savjetujem da pročitaš od Collina Turnera "Rođeni za uspjeh - kako osloboditi svoj neograničeni potencijal" i od Normana Vicenta Pealea "Pouzdaj se u sebe"! Knjige su odlične, pogotovo ova prva...mislim da bi t se mogla jako svidjeti (T. C. 04.03.2006. 21:32)

Hvala, T.C. Potražit ću ovu prvu knjigu sigurno! (tania 05.03.2006. 14:14)



Post je objavljen 28.02.2006. u 18:09 sati.