Sinoć mi se javio mladić sa fotke, Borislav Zorić Ličanin, prijatelj iz školskih dana. Fotka je inače simljena na našoj maturalnoj večeri.
Ehehej Porto zemljače, veli, pa di si? Ko nas to zavadi?
E moj Boro, velim ja, ko nas zavadi... da nije Babić?
Ma jes' ti vidio... Ode Babić.
Jes. Ode. Samo tako. Čovjek je list…
Nego da znaš, pratim ja tebe. Vidim imaš blog na cool listi, izdao zbirku poezije, fino, fino, ide to tebi.
Pa evo, ne mogu se potužiti. Vole me ljudi. Nego što je s tobom?
E jebiga sokole, meni nešto pade popularnost u zadnje vrijeme. Sve nešto gledam Doru na teve, pa si mislim, Borislave, treba tebi neki mrak tekstić za Evroviziju, idi i nazovi Porta.
E baš mi je drago da si me se sjetio.
Nego kog ću? Slušaj vamo, treba mi nešto postmoderno, prekognicijsko, fantazmagorijsko, usredotočeno na slike zemlje i tijela, na noćne slike i simulaciju infanitilnoga diskurza. Nešto što ukazuje na dionizijsku razdraganost, kao i tragičnost, ali i načine prevladavanja apsurdnosti društveno-povijesnoga bitka, koji najčešće ima ambiciju Logosa, Cogita i totalizirajuće racionalnosti. Meni treba pjesma koja je na prvi pogled i zezantska, ali u isto vrijeme duboko implicitno polemična prema kulturi koja ju okružuje, nešto iz tradicije koja je naprosto potrošena u mistifikcijama. Osim toga, želim da to mojim izbjeglim krajišnicima ukazuje na kozmogenetičku činjenicu svijeta po kojoj je ipak moguće živjeti. To ti meni treba! Ma razumiješ ti mene Porto moj, treba mi nešto ko „Moja Štikla“ od Seve. Afrika paprika i te fore... Al da nije Brega. Znaš kakav je Brega. Traži puno para.
Uf, uf Borislave pa ne znam baš… ali dobro, jebiga, složit ćemo nešto, velim ja njemu, istinabog nisam se nikad okušao pisat za estradu…
Ma ne ti Porto, krivo si me shvatio, ne trebam ja tebe. Saznao sam da ti je Branko Maleš pisao pogovor za knjigu. E njega trebam. On je maher. Oš ga pitat? Ajd obećaj... U ime dobrih starih vremena. Sjećaš se maturalne? Sjećaš se ispraćaja u armiju?
Sjećam. Evo oću. Nazvat ću Branka.
I nazvao sam Branka iste večeri. Nisam mu rekao što točno trebam, ali zamolio sam ga da mi ustupi jednu svoju pjesmu za nekakav blogerski recital u SC-u. I ustupio je. Branko je duša od čovjeka. A Boro je sretan kao malo dijete. Eno ga u njegovoj maloj podstanarskoj garsonjeri... ne prestaje, samo prebire po harmonici. Mislim da imamo hit.
e. piaf
kao korak kiše
krak vode
koji hoda!
kap čini - tak
kao vitka šiba biljara
kap kugle! - kao
tak
paklene pelene helene
odrešuju namah
trojansku pucnjavu
po povijesti:
po pov po pov - paff!
(piaf - žedeni znak kiše)
tak na magn. traci!
slova su vojnici -
il užici
kako nagonska polinezijska leksika?
kao datulje
klize kiše...
Post je objavljen 07.03.2006. u 19:04 sati.