U središtu Kuska se nalazi Korikanca, najčuveniji hram obje Amerike koji je nekada bio dom Zlatnom Sunčevom Disku. Sa padom imperije Inka Disk je nestao, a Dominikanci su srušili Korikancu i na njenim temeljima izgradili svoju crkvu. Potres iz 1950. je razrušio španjolsku građevinu ponovo otkrivajući superiornu gradnju i trapezoidni kamen drevnih civilizacija.
Kusko (Cusco) je bio glavni grad civilizacije Inka sve do dolaska Španjolaca 1532. godine.
Ova jednostavna rečenica iz školskih knjiga imala je nekad sasvim drugačije značenje; Kusko je bio puno više od materijalnog svijeta kakvog ga mi vidimo. I gradova kakve mi imamo. A ni Inke nisu ono sto mi zamišljamo da su bile.
Centralno svetište Inka je hram Korikanca (Qoricancha). Između kamenih blokova nije bio malter, već izliveno zlato. Prvi konkvistadori su pisali o zidovima na kojima je visilo 700 zlatnih ploča, zlatni oltar težak 100 kg, zlatni Disk Sunca"… Četiri tisuće svećenika su neprestano održavali ceremonije…
Teško je naći prostor na ovoj Planeti koji je bio izložen dolascima toliko različitih naroda i kultura kao Peru. Davno se izgubila granica među njihovim međusobnim utjecajima.
Arhitektura i građevinarstvo su imali centralnu ulogu kod svakog od ovih naroda.
A inspiracija i putokaz za gradnju se nalazio ne u ovom već u spiritualnom svijetu.
Tri su dimenzije koje su Europljani prepoznali nakon što su onako barbarski "osvojili" kraljevstvo Inka: prvi je nebeski svijet, dom duša, oličen u ptici kondoru. Druga je materijalna, vidljiva dimenzija simbolizirana životinjom pumom. Treći, podzemni svijet je predstavljen zmijom, serpentom, mudrošću.
Kusko u prijevodu znači "središte svijeta". Zbilja, strateški smješten između Amazonske prašume na istoku, Anda na sjeveru, jezera Titikaka na jugu, pustinja i Pacifika prema zapadu, on je bio središte poznatog svijeta. Plan grada je pažljivo pripreman, tako da je, kada je Kusko podignut, imao oblik pume. (Plan grada Machu Picchu ima oblik kondora; "Sveta Dolina", koja vodi od Kuska do Machu Picchu, je u obliku serpenta.)
"Glava" pume je bila na brdu iznad grada sa nekoliko redova "zuba" (kameni blokovi Sacsaywaman); "kičma" pume se protezala rijekom Safi, "rep" se završavao na periferiji Grada, hramovi i palače Inka su bile "noge" pume, a glavni gradski trg je bio njena "utroba".
Kusko nije bio grad u današnjem smislu te riječi. Ovo je bilo elitno središte u kome su se neprestano odigravale specijalne ceremonije. Ovdje se nije odvijala trgovina, nije bilo siromašnih dijelova, smeća na ulicama... To je bio sveti grad, centar svijeta sa najvećim hramovima i astronomskim zvjezdarnicama. Svaki bolje stojeći stanovnik kraljevine Inka je nastojao da dobije dozvolu i jednom za života posjeti ovaj Grad.
Riječ Inka u izvornom značenju označava vladara, kralja. Kasnije je naziv proširen na kraljevsku porodicu te "svećenstvo, plemstvo i vojne zapovjednike". U najširem smislu te riječi ovaj naziv se može primijeniti na maksimum 20.000 ljudi. Sasvim pogrešno, moderna povijest ovaj naziv je proširila na čitavu civilizaciju, nazivajući je Inka kulturom. (Prisjetimo se, samo redovna vojska prije dolaska Španjolaca je brojila 200.000 pripadnika; nekoliko miliona stanovnika se protezalo od Argentine i Čilea na jugu do Ekvadora i Kolumbije na sjeveru.)
Jednom godišnje, sve ne-Inke, bi morale napustiti grad Kusko. Diplomatski predstavnici i njihove porodice te pripadnici drugih naroda bi grad napuštali početkom rujna da bi Inke mogle izvršavati svoj ritual "sitwa" - ritualno čišćenje.
Samo su tri Španjolca vidjela hram Korikanca u punom blještavilu, 1532. Pizaro je poslao svoju prethodnicu i oni su bili prvi koji su oskrnavili ovaj hram kradući stotine kilograma zlata. Srećom, nisu ukrali čuveni "Disk Sunca", ali su prijavili njegovo postojanje. Prije nego sto je glavnina konkvistadora pristigla, ovaj Disk je nestao. Kristobal de Molina je pisao 1533: "Indijanci su ga sakrili tako dobro da ga je bilo nemoguće pronaći." U "Conquest of Peru", William Prescott govori da je "Disk bio tako pozicioniran da je hvatao jutarnje sunčeve zrake i bacao ih u Hram; one su se odbijale od zlatnih ploča na zidovima i obasjavale čitav hram. Postojao je i srebrni "Disk Mjeseca" koji je donosio mjesečevu srebrnu svjetlost u Hram Mjeseca. Inke su imale i hramove Munje, Groma, zvjezdane konstelacije Plejada, planete Venere i nebeske Duge.
U Korikanci je svoje sjedište imala sekta Tarpuntaes, kraljevski astronomi. Studirali su zvjezdana tijela, a osobito kretanje Sunca, datume solsticija i ekvinocija (ranodnevnice), predviđali su eklipse. Njihova funkcija je bila vitalna za svakodnevni život, počev od svetih rituala do poljoprivrednih sjetvi. Rani španjolski kronolozi su pisali o postojanju velikih kamenih monolita zvanih "sukankas", raspoređenih na obližnjim planinskim vrhovima. Ti su monoliti bili strateški pozicionirani i vidljivi iz Korikance, označavajući azimute zimskih i ljetnih solsticija.
Priča o zlatnom Disku Sunca seže daleko u prošlost. Prva spiritualna civilizacija na Planeti prije 50000 godina, Lemurija (ili kraljevstvo Mu), širila se sa Pacifika prema Južnoj Americi. U Boliviji (Tihuanako) i Peruu (Kusko) su podigli spiritualne objekte/zvjezdarnice. Nakon potonuća Lemurije, Disk Sunca je prebačen u Tihuanako. Prve, pretpovijesne Inke su saznale za Disk i pokušali doći do njega. Međutim, tek kada su spiritualno bili spremni da Disk koriste za dobrobit svoje populacije, dobili su šansu da ga i koriste.
Inke su u Kusku izgradile Hram Sunca na temeljima drevnog Lemurijskog hrama. Kada je Disk iz Tihuanaka napokon stigao u Kusko, bio je postavljen u Hram i osiguran zlatnim užadima, kao u stara vremena u Lemuriji.
Inke su svoj Hram Sunca zvali Korikanca što je značilo "Zlatni vrt". Zlatne figure ljudi, životinja, biljaka i cvijeća su bile smještene u Hramu. Unutar većeg hrama bilo je 12 manjih hramova posvećenih Mjesecu, planetama, zvijezdama i Bratstvu sedam zraka. Bratstvo je postalo vodeća spiritualna snaga kulture Inka naučivši kako da koriste Disk Sunca iz drevnih uputstava sa Lemurije.
Disk je ostao u Hramu sve do dolaska Pizara kada je sklonjen i sakriven u podzemnom hramu na nepoznatoj lokaciji.
Predanje kaže da će tamo ostati sve do "onog dana kada čovjek bude spreman da ga ponovo primi i krene na put prema duhovnoj harmoniji…"