Pogled iz aviona na jednu od promatračnica te auto-put Panamerikana, koja siječe Naska linije (u sredini slike se vidi motiv ruku – “manos”). Sedamdesetak biomorfnih figura i preko 300 geometrijskih figura dominiraju kamenom pustinjom Naske i čine je “najvećom astronomskom knjigom na svijetu”.
Kamene pustinje sa juga Perua su zaslužne da se naučna terminologija obogati novim pojmom: geoglifi. Počelo je sa egipatskim hijeroglifima (slikovnim znacima na kamenim tabletima), nastavilo sa petroglifima (slikovnim znacima u stijenama), da bi čuvene Naska linije označile potrebu da se da poseban termin slikama na kamenom pustinjskom tlu.
Doduše, termin se još uvijek ne može naći u rječnicima. Ali, za koje desetljeće će prijeći iz "alternativne" u "znanu" upotrebu.
Vječno razapeto između neba i zemlje, čovječanstvo pokušava da odgonetne kakva ga budućnost čeka.
Istovremeno smo okruženi sa toliko misterioznih i mističnih ostataka drevnih civilizacija da nam se i prošlost čini jako uzbudljivom i zagonetnom. I oni su ispred sebe imali ista pitanja kao i mi danas. Ako bi uspjeli da kreiramo vezu sa našom drevnom prošlošću onda bi razumjeli što se dešavalo u povijesti i što nas čeka u budućnosti.
Niti naša nauka, a pogotovo religija, sa svojim vrijednostima i idejama, nisu dovoljne da bi se dešifrirale tako kompleksne strukture kao, na primjer, Naska linije.
Između visokih Anda i pacifičke obale sjevernog Čilea i južnog Perua, nalaze se suhe visoravni, takozvane "pampe". Ove kamene pustinje nemaju vjetra, a tek nekoliko kapi kiše padne svakih sedam-osam godina. Pampe se s pravom smatraju najsuhljim predjelom na svijetu. I tako je već tisućama godina. Površina pustinja je prekrivena pocrnjelim vulkanskim kamenjem veličine šake. Uklanjanjem površinskih vulkanskih stijena otkriva se donji, znatno svijetliji, kameni sloj. Pijeska nema. Samo kamen. Promatrajući iz zraka, ovaj donji, svijetliji sloj djeluje kontrasno i lako je uočljiv.
Na površini od preko 500 kvadratnih kilometara kamene pustinje nepoznata civilizacija je uklonila vulkanske stijene u ukupnoj dužini od 1300 kilometara.
Gledajući iz zraka, formirali su savršeno ravne linije. Neke od njih su samo petnaest centimetara široke, a neke su široke nekoliko stotina metara.
Uz linije se nalazi i oko 300 geometrijskih figura, kojima dominiraju trapezoidi, trokuti, cik-cak linije i spirale.
I, na koncu, najuzbudljivije su svakako biomorfne figure: životinje, biljke i ljudi. Njihov broj još nije krajnji; jer vjerovalo se do prije par godina da ih je pedesetak. Međutim, nekoliko godina unatrag otkrivene su nove, na padinama kamenih brda, od kojih se neke vide samo u određeno doba dana (ovisno od sunčeve svjetlosti i sjene). Dosada je otkriveno 70 figura čija se veličina kreće od 25 do 275 metara. Najpoznatiji među njima su pauk, majmun, kit, zmija, pas, gušter, cvijet, 18 ptičjih figura i… astronaut.
Figure su vidljive samo (!) iz zraka.
Nekima od figura nisu najsretnije izabrani nazivi (fotografija "Nasca linije, ruke - "manos", pokazuje da ova figura možda označava nešto drugo umjesto ruku; sa ostalim figurama nema problema u prepoznavanju).
Deniken je privukao svijetsku pažnju sa tezom da su vanzemaljci autori figura pokraj gradića Naske; trapezoidi su, navodno, bili njihove sletne staze. Točku na i je stavio sa tvrdnjom da je figura čovjeka sa čizmama i kacigom na glavi, zapravo slika posjetioca iz svemira i objavio ju je na naslovnoj strani svoje knjige, prije više od 30 godina.
U međuvremenu je "astronaut" prozvan "čovjekom sa glavom sove"; brojnim trapezoidima su se pridružili trokuti i spirale … Danikenove teze su se razvodnile.
I ja ne vidim smisla da neko pravi sletnu stazu, a pored nje spirale; gdje sletiti, a odakle poletiti? Bio bi to konfuzni aerodrom. Plus, nikakvi dokazi o drevnim "sletanjima" nisu pronađeni na samoj "pisti".
Međutim, dobro je što smo imali Danikena; dužna pažnja se počela posvećivati i ovom nerazjašnjenom ostatku prošlosti. Moje je mišljenje da Daniken nije daleko od istine; ova kompleksna struktura je djelo čovječjih ruku, ali inspiracija i dizajn nisu ovozemaljskog porijekla.
(Od svoje knjige "Kočije Bogova", Daniken se četvrt stoljeća kasnije javio sa redizajniranom "Dolaskom Bogova" u kome, sa 140 novih fotografija iz Naske, tvrdi da su domaći Indijanci iscrtali linije da bi zadovoljili "Bogove" - sasvim konkretne posjetioce iz svemira.)
Povijesničari uporno pokušavaju da nađu riješenje za kreatore Naska linija koje će zadovoljiti njihovu sliku svijeta. Prevladavajuća službena teorija kaže da je u ovom kraju od prije 2300 godina do prije 1200 godina živjela kultura Naska (pravo ime im ne znaju). Pronađeni su ostaci keramike, alata, hrane…
Međutim, kao i mnogo puta prije, i ovaj put im taj pokušaj ne izdržava ozbiljnu provjeru. Naime, najnoviji rezultati radiokarbonskih testova na algama pronađenim na odgrnutom vulkanskom kamenju pokazuju starost od 4000 godina. Drugim riječima, linije su iscrtavane prije najmanje četiri tisuće godina. Tu pada u vodu ideja da je takozvana Naska civilizacija tvorac ovih figura.
Niz teorija koje pokušavaju objasniti ovaj kompleks ugledao je svijetlo dana od 1920-ih godina, kada su figure prvi put primjećene u preletima aviona. Toliko su različite da ih vrijedi spomenuti.
Nijemac G. von Breunig je 1980. sugerirao da su linije korištene kao trkaće staze. Navodno su lokalne trke kvalificirale pobjednike za nacionalna takmičenja. Našao sam samo jedan argument u obranu njegove teze; naime, sve Naska linije su povučene iz jednog poteza. Tako, na primjer, figura majmuna ili kolibrija nema ni jedne ukrižene linije. Međutim, Breunig-ova ideja o svojevrsnoj Indijanskoj olimpijadi sa stotine različitih trkališta od kojih bi najduža dosezala 65 kilometara… me baš ne impresionira.
William H. Isbell je 1978. izašao sa idejom da se kultura Naska takmičila sa graditeljima piramida na drugim krajevima Perua. Kao, eto i oni mogu da izgrade impozantne komplekse. Usput, po Isbell-u, ovo je i bio način reguliranja broja stanovnika (čitaj, spriječavanja demografskog buma). Mogu i njega djelomično razumjeti s obzirom da je za gradnju kompleksa, prema nekim procjenama, bilo potrebno organizirati rad 20.000 radnika u periodu od 50 godina. Međutim, ako bi se toliko ljudi bavilo samo ceremonijalnim građevinskim aktivnostima, koliko bi onda trebalo ljudi da njih prehrani (uključivo njihove obitelji)? Dvijesto tisuća, pola miliona? Na ovom napuštenom prostoru, koje je škrto prirodnim resursima, nema izgleda da je tako brojna populacija nekad u prošlosti egzistirala.
Arheolog Paul Kosok je, prije 75 godina, promatrao zalazak sunca za vrijeme zimskog solsticija i zapazio da se sunce kreće točno po jednoj od linija. To ga je ponukalo da prave linije proglasi "najvećom astronomskom knjigom na svijetu".
Njegov rad je nastavila njemačka matematičarka Maria Reiche, koja je, počev od 1947., provela 50 godina svog života proučavajući figure. Njen rad je legendaran i poznati su njeni napori u zaštiti ovog kompleksa. Ponekad bi tjerala znatiželjnike koji su nemarno hodali po linijama. Tu je naviku zadržala i u starosti kada je već bila u invalidskim kolicama. Njeni napori su doveli do UNESCO-ve zaštite ovog kompleksa (nešto ranije je, ipak, auto-put Panamerikana presjekao ovu lokaciju na dvije polovice). Uglavnom, nakon pet desetljeća marljivog rada i mjerenja, gospođa Reiche je zaključila da linije predviđaju pozicije Sunca, Mjeseca, planeta i zvijezda… i da su one pokazivale kad treba ići sa sjetvom, kada će se pojaviti voda u rijekama, kada treba obavljati žetvu… Ona je i otkrila tri različite jedinice za mjeru koje su stalno korištene u formiranju figura: 32,6 metara, 26,7 metara i 32,5 centimetra. Za figure i geometrijske oblike našla je ekvivalent na nebu zvjezdanih konstelacija…
Slijedeća teorija se zasniva na značaju irigacije i agrikulture. S obzirom da je voda najznačajniji resurs u životu Andskih civilizacija, a ispod kamene pustinje su postojali podvodni izvori i riječni tokovi, Anthony Aveni je izašao sa teorijom da linije idu duž podzemnih tokova vode. Po meni, ova teorija ima također prihvatljivih stavova, jer je radiestezija dokazala da se uz niz linija zbilja poklapaju vodeni tokovi. (Doduše, ovo objašnjava pojedinačne linije, ali ne i geometrijske i životinjske figure.)
Slijedeća teorija je ona o funkciji linija kao - puteva. Po njima se, dakle hoda. (Naravno, najkompliciranija pitanja u životu imaju najčešće vrlo jednostavne odgovore. Ovo sliči na jedan takav odgovor, ali nedovoljan za potpuno objašnjenje linija.)
Slijedi ona o ceremonijalnoj funkciji linija; naime, smatra se da, kada se hoda po liniji koja predstavlja pticu, onda se ima sasvim drugačiji osjećaj nego kada se ta figura ptice promatra iz zraka. Jer, hodajući po zemlji, u glavi se formira imiđ životinje i slike počinju da se rađaju.
I, na koncu, rad nekoliko astronoma je, u novije vrijeme i uz pomoć satelitskih snimaka, potvrdio da se linije Naske poklapaju sa kretanjem Sunca: izlascima, zalascima, solsticijima, ekvinocijima. Naravno, markirani su i identični datumi za kretanje Mjeseca. Zvjezdani sistem Plejada (ponovo, Plejade) i njihov izlazak na zvjezdanom nebu je također zabilježen u postojećim linijama.
Mi se suočavamo sa limitom kada pokušavamo drugu civilizaciju protumačiti našim vrijednostima i načinom života. U ovom slučaju to nije dovoljno.
S jedne strane, ove linije me podsjećaju na rovokopač koji je prošao po suhoj zemlji. S druge strane, stvoren je takav građevinski kompleks koji traži multi-disciplinarno objašnjenje.
Moramo povezati astronomiju, sakralnu geometriju, astroarheologiju, agrikulturu i irigaciju, infrastrukturu i novu, višedimenzionalnu umjetnost. Potrebna je nova teorija koja će povezati dva svijeta: spiritualni i materijalni. Za objašnjenje više nije dovoljno naše trodimenzionalno viđenje svijeta.