Priča se da je jednom jedna djevojčica željela iznenaditi oca uručivši mu dar. No prije nego li je otac dar vidio primjetio je kako su u kući potrošene velike količine papira. Shvatio je da to ima veze s njegovom kćerkicom. Silno se naljutio i samo što se djevojčica pomolila s osmijehom u sobu otac skoči i prilijepi joj jak šamar:
“Šta si to uradila? Koliko sam ti puta rekao da neke stvari nisu za igru?!”
“Ali… oče…”, borila se sa suzama i bolom u srcu, “papir sam potrošila da zamotam u njega dar koji ti spremih kako bi te utješio nakon briga na poslu…”
Bio je poražen. No, ponos i ljutnja, bijes, nisu mu dali da joj se izvini. Te noći djevojčica mu je zaspala uplakana.
Pekla ga je savjest. Te noći otac nije mogao spavati. Razmišljao je o zlu kojemu je dozvolio da nadjača izraženu ljubav. Dočekao je jutro na stolici, očekujući kćer da je zagrli.
Vrata su se otvorila. Ušla je kćerkica s masnicom na obrazu ali ponovno sa smiješkom. Čistota njene ljubavi nije ustupila mjesto ljutnji.
“Oče, evo ti onaj poklon.”
Dok ga je otvarao savladavao ga je stid. Sve više i više. Prije nego li je odvezao i posljednju mašnu s paketa stid se polahko ponovno pretvorio u ljutnju. Otac, za razliku od maloga djeteta, dugo vremena nije dao ljubavi i nježnim osjećanjima da savladaju ponos i ljutnju.
Kada je otvorio paketić imao je šta viditi – kutijica je bila prazna. Zaboravio je na sjetu koja ga je sinoć morila i ponovno poče drugovati s bijesom.
“Pa nauči već nešto, majka mu stara! Ne može se nekome darivati prazna kutija, nisi toliko mala!”
Ponovno sva uplakana, ovaj put skoro potpuno slomljena, djevojčica kroz suze i jecaj prozbori:
“Ali oče, nije prazna. U nju sam puhnula tisuću poljubaca.”
I, kako to već biva, djevojčica je još za svoga djetinjstva umrla. Zanimljivo, otac je zapamtio po dvjema snažnim lekcijama kojim ga je naučila.
Priča se da je od one noći svuda nosio onu “praznu” kutiju sa sobom, a prije svakoga spavanja i on bi puhnuo jedan poljubac u nju.
Post je objavljen 23.02.2006. u 19:43 sati.