Marketing
Pitam se
- 14:07 - Komentari (8) - Isprintaj - #
 Stanje je to čudno. U prirodi sve se mijenja i događa, jer bez toga promjene nema. Sve je tako jednostavno i jasno. To je to. I dok gledam svijet oko sebe, pa i sebe u njemu, sve je tako kako je. Gledam, ali ne primjetih. Slijed taj, kao u plamičcima nekim, vrtloge neke čini. Kao da slijed može i drugim putem u nekom drugom vremenu i prostoru. Kao da mislima mojim otkalnja se od stvarnoga, što se čini svijetom. Dvojbe nastaju. Dvojbe, ali prema čemu? Zar to što jest, jedino i takovo, može i nešto drugo biti, do onoga što stvarno je? Plamičci ovi pokoji puta i jaki budu, da utisak svijeta tvore. Utisak jak, što tek privid je. I nebrojeno ih je, da vremenom i izgubljena nit što život jest. Otišao u neke čudne puteve, što ih nema. U neke puteve samo njemu znane u kojima samo on cvijeće sadi i mirise određuje. Putevi ti određeni željama su, a takovi često potvrdu ne nalaze u ostvarenju istih. Na dva puta i neznajući, često raskorake čini, jer želje nemogu potpore uvijek nači u svijetu stvarnom. Plovio morima snova, morima želja i mišljenja. Pitao se što i kako? Vidio i obnevidjevao. Nastade nastojanje svijet stvaran vidjeti, jer u onom po željama lepršava stvarnost jest. Iz te namjere pitanja se rađaju. Već i u zapisu čvrstom, što nas čini, jest način taj, da imamo svijet svoj do svijeta stvarnoga. Rađamo se spremni na to. I to što takovi jesmo ni pitanje nije, jer jesmo. Kao da se pitam tko sam, kada jesam. Nije li tu nešto izlišno? Čemu, kada jesam? I misleći da jesam vidim kako opet mislim da jesam. Zar to je klopka? Neznam, al činim to često. Činim, ali gledam, ne bi li vidjeo što činim. Juri mačak oko stupa rep svoj. A kada takvoga mačka gledam vidim: 'Budala mačak.'Vidio rep, pa za njim. Tu je sve OK. Kada se umori stat će, a i rep s njime. Ganjao sam i ja rep često. I sada, već pomalo vremešan, stao i gledam. Ne jurim već rep. Neka ga. Jure drugi repove svoje. Meni kao da osta sjećanje na neuhvaćen rep svoj. A rep i dalje izazovno polegnut. Vidim ga, al neću, a i neda mi se. Znam, rep moj. Tek gledam igru tu. Sve je to u svijetu našem po nama takovo. Mislimo i činimo po mislima svojim. A misli? Kao da one svijet naš predstavljaju. Vode nas putevima svojim i procjenjuju dosege onih kojima se smatramo. A stvarnost je tako jednostavna i jasna. No, često nije kao želje, jer želje kičene su, da svijet bi bio ljepši no što je. Da svijet bude ono što nije, jer mnogima bi bolje bilo onako kako nije. I stvoriše svijetove svoje. A kreću se svi zajedno u jedinom nam stvarnom svijetu, al svak u svome što ga stvori. Misle da to je svijet pravi. A ja stao i sam sebe pitam: 'Zašto.' Ta jedini stvarni svijet je ovaj u kojem jesam, a ne taj kojega mislim. A misao i dalje jedino što umije, pokušava me povesti putem svojim. Znam što hočeš. Hočeš mi reči da i ti jesi stvarna. Da te razobličim, neću. Da, ti si misao moja. Poštujem te. Zoveš me. Tu sam. Gdje? E, lukavice jedna, pod kožu si mi zašla. Neka, neka, ta zar da te uništim, kad toliko toga u životu tobom radih. Poštujem te, ali poslušaj ti i mene malo. I uhvatih se gdje izreči treba po meni stvarnom. I opet se pitam. Tko to? I sjetim se opet mačka i repa. I sjetim se opet.... ha, ha, ha. Umalo ne zaboravih na tebe svijete moj. Ti u kojem jesam stvaran. U tebi sam biće što misli. Biće što se pita. Ne zamjeri svijete, takav sam, ali pomalo shvaćam. Biti će po tvome, jer drugo ni ne može biti. I uz privodu kraju ove male misaone vježbe pozdravljam vas prijatelji dragi, a znate da Vas sve volim Mladen |
I ne das joj se. (Katya 03.03.2006. 21:51)
@alkion - bilo je u me more misli. sve jedna drugu prekrivala novim viđenjima. sve su imale neke razloge, pa maka meni i ne izgledalo tako. i sve bijaše sa smislom nekim. sada već pomalo vidim već i drugačije no ranije. Jedan je život koji mi svaki na svoj način doživljavamo (iz svoga kuta). sve je u balansu, mada nama to ne izgleda tako, jer smo i sami u njega uračunati. kada otpustiš to svoje vidiš balans bolje. I tebi svo dobro :)
@Katya - Motala me misao željama često, ali i vidjeh to već dugo. Stati bez želja i nije život. Vidim i stojim. Svijet kao da prolazi. Nije da ne živim. Ne srljam, bar mi se tako čini. Kada se otpusti moje - tvoje, sve je nekako lakše, ali srce to ne razumije. Navikne. Tu je negdje ono u dubinama. Često kažem nije ovo svijet za mene po činima nekim. Tako me i ona slika na tvom blogu otjerala. U Gospoda je ipak za sve mjesta. Tebi želim ljubav i sreču, jer to je ono što u srcu nosiš. :) (Mladen 04.03.2006. 18:21)
Ja to ne mogu
- 10:48 - Komentari (40) - Isprintaj - #
 Deset je dana kako sam zaprimio poveće pismo. Materijala u njemu papirnatoga puno. Morao sam na poštu potpisati povratnicu. Žigovi na koverti, naljepnice, brojevi i slova. Veliko mi u oči udara: 'OPĆINSKI SUD u Koprivnici'. Znam što je unutra. Uzimam materijal i ne želim ga otvoriti. Muka me neka spopada. Odlazim u školu dječici pokazivati igru. Odlazim namjerom zaboravljanja viđenoga sada. Znam sustav je to jak i zaborav smisla nema, jer podsjetiti će me mašinerija na nedjelo moje. A nedjelo bijaše..... I sada bi trebao sakupljati materijale i pisati svoja viđenja i kajanja. Ne mogu. Otvaram word i pišem post. To je mjesto moga kajanja. To je mjesto gdje dušu sam otvorio. To je mjesto gdje urlati ću. To je mjesto gdje i Gospodu besjedim slabosti svoje. Bilo je to godine 2003. Stanje u me neko ni ovakovo ni onakovo. Bio sam nedifiniran. Srušio mi se svijet i ostadoše tek parčići neki na kojima nastojim zaživjeti nastavak nećega što život bi se zvalo. To kao je kada vrbovu šibu nastojite ubodom u zemlju zaživjeti vrbom novom. Bilo je to vrijeme uz osmjehe tek licem. Otišla je ona za koju sam mislio da je stup života moga. Otišla je ona za koju sam mislio da je ono što nije. Otišla je žena zablude moje, majka djece moje. Otišla je s mukom od čovjeka kojeg više ni smisliti nije mogla. Mene. A ja; sebe ne poznajem. Kao da nisam onaj, što ona ga vidje. I sin moj samnom, tada 13-ih godina. Ma nije mi do mene bilo, nego kako će on. Majka mu ode. Prolazi vrijeme kao što uvijek ide u života ovoga. Gospodu se obraćam za prosvjetljenje, za viđenje puta daljnjega. Ta život mi je darovao i pitam se čemu? I svakakvo stanje u mene biti može, ali na svijetu nisam sam. Malenom treba netko tko će mu oslonac biti. I zubima se uhvatiti treba, al izdržati se mora. Ja onakav lepršav, mada uvijek s nastojanjem prikrivanja istog. Ide se nekako naprijed. Može se. Mora se. Jednoga dana dolazi meni na posao prijatelj, što o njemu sudih prijateljstvom. Sa njim je i prijateljica njegova. Ta normalno je, valjda, da ljudi 'prijateljice' imaju. Žene su im za po doma. Druga je priča što ja takav nisam i ne mogu ni pomisliti, takav da bi bio. A eto i žena mi ode po ključu istom s drugim, što smisao je života njenog bio. Normalni to normalno rade. Važno je imati što im treba. I nije to samo tu, već i u drugim stvarima materijalnima. A bio je to, izgleda, razlogom njihovog posjeta meni. U priči im kazujem što mi se desilo. Prijateljica njegova mi govori, da ona može pomoći. 'Vratiti ću ti ja ženu. Znam kako se to radi.', govori mi. Ja tek mislim na sina svoga, što majku treba. Priča da radi kod Degena i da joj nije to problem i da je ona i svoga muža od ljubavnice izbavila i sve tako. Rekoh, neka vrati majku djetetu. Tek na kraju razgovora pita me ona za malu pomoć. 'Ne mogu naći jamca za kredit, a treba mi.' Pitam tek ono usput: 'A za što je novac potreban.' 'Gradimo kuću, a treba puno toga materijala.', kaže ona. 'Da li će sve to biti uredno', nekako sa sramom pitam, jer to mi izgleda nekako nepošteno pitati. Zar da sumnjam u ljude. 'Ma, nema problema.' kaže ona i ja pristadoh. Odnio sam papire u računovodstvo. Banka kredita je Podravska iz Koprivnice. Sređeno bijaše sve i ja sam jamac još jednoga kredita. Konačno pomogao sam ljudima uz čuđenje kako ljudi nerado pomažu jedni drugima. Ta trebao je samo jamac. Kada to sredih pita ona mene, da bi joj još u jednoj banci bio jamac. No nije išlo, jer mi u računovodstvu ne dozvoliše. Ne vjeruju ljudi ljudima. Ja vjerujem. Vidim da u formularima ime je muško i pitam tko je to. Njen suprug. Upoznao sam ga tek na potpisu u banci i kog bilježnika. Sve je uredno potpisano i kredit je krenuo. Pomogao sam ljudima. Ona se još brinula majku djetetu mom vratiti, ali od toga ništa nije bilo, jer jača je ljubav majke njegove čovjeku njenog života. Prođoše mjeseci i sjedne mi kredit majke sina moga, gdje sam isto jamac bio, na novac za koji uglavnom ne znadoh u što je otišao. Tu je i kredit što mi ga ona ranije ostavi. Za ta dva kredita rekoh: 'Bio sam protiv, ali pristadoh, jer konačno tada sam joj još vjerovao i mislio da nije dobro, ali zajedno ćemo nekako.' No, vrlo brzo potom ona ode i sve meni ostade. Sada znam što znači rogonja biti. Vratimo se kreditu, što zadnjeg ga potpisah, i što je bilo u vrijeme dok mi kredit, žene s kojem živjeh, još sijeo na plaću nije. Sjeo je sa deset mjeseci kamatarenja, što plaćan nije bio, a ja pojma nisam imao. Prošla je godina dana i zovu me iz Podravske banke i stižu opomene. Ne plaća se kredit. Pokušavam nazivati čovjeka kojega sam tek jednom vidjeo, a jamac sam mu. Dobio sam ga tek dva puta, uz njegova obećanja da će sve u redu biti. Sve ostalo se nije javljao na mobitel. 2004. na jesen doznajem, da je kredit predan na sud. Na plaću mi nisu mogli sjesti, jer su mi davanja po kreditima bila preko trećine plaće, a ja prema zakonu nisam dozvoljavao. Pokušali su, ali zakon jasno kaže i treba ga poštivati. Vidim da sam prevaren. Zar da mi djetetu oduzmu ovo što ostalo je još. Ta majka mu je otela dio, a ovo sada više nedam. I predan sam na sud kao drugooptuženi, kao solidarni jamac. Nisam čitao ranije što sam potpisao, a nisam ni sumnjao u čestitost ljudi. Prošlo je još i preko godinu dana od toga. Nastala tišini. Tišina je to u kojoj banka kamatari. Znaju što rade. 'Pametni' su oni. A ja, okrivljenik, nečasno biće. Mislio sam da pomažem. Bijeda li sam. Jesam li? Sjeo mi je povremeno i kredit onog 'prijatelja' što dovede mi svoju 'prijateljicu' kojoj sam potpisao kredit na muža njenog i što sada ne plaćaju. On mi uredno stavi to na moj tekući. Utjehe li. Jamac sam i šogoru zeta svoga za troškove na kući. Svi grade. On je pri bivšoj Dubrovačkoj banci. I tu su opomene išle, ali to plaća jamac ispred mene, od zeta otac. I sada gledam i pitam se. Pomaganje, što je to? Čast, što je to? Poštenje, što je to? Tko gradi ovdje? Tko je budala u cijeloj ovoj priči? Gdje ja to živim? A ja ni jednog svoga kredita nemam. Nikome ništa dužan nisam. Sve režije uredno plaćam. I sada trebam pisati sudu, jer kriv sam. Ako to ne učinim, doći će po mene policijskim kolima, jer kriv sam. Pitam se, što? Zar sam tolika budala, da neznam da sam jamčio za onoga, što gradi preko mjera svojih. Jamčio sam za čovjeka kojega neznam, a svi su mi časni ljudi. I sada da mi dođe i jadikuje, sigurno bi mu pomogao. Jednostavno sam takav. Moram sada papirima na papire u koraku ovom. Ne mogu, svijete moj. Ne mogu. Čast mi ne dozvoljava. Ubijte me, jer ćemu živjeti u svijetu ovakovom. Popljujete me ko zadnjeg tata, kao šljam hrvatski. Bori se, čujem. Da se borim što pomoći sam htio, da uništim namjeru kojom pomagati sam htio. Da uništim ono što smatrao sam dobrim u sebi. Da postanem bronca. Sine moj, što tebi ću pružiti i što ti pružam? Oca u zabludama, što u neimaštini drugima gradi. Prijatelji moji dragi, ne idite preko moći svojih. To se ne može. Netko će to ipak odraditi. Pitam se, ljubav što je? U mene je i dalje ima. Nevješto je čovječanstvo ovo. Nevješto spram sebe. Željama svojim uništiti će zemlju, što ih hrani. Željama svojim zatrovati će ljubav svoju. Željama svojim uništiti će i sebe. Djeco moja, budite jaki, ne na šaci i moći materijalnoj, već dušom i ljubavlju. Neka rade što naučili su i što trebaju, službenici društva. Vaš stari će putem svojim. 'Ne okreći se sine.' I putuje ova lijepa naša kugla zemljska, noseći život svoj, životima našim. Ja imam još snage, ali ne za papire, žigove, potpise ......... Duše tamo nema. A vas prijatelji moji pozdravljam i volim Vaš Mladen |
- 10:48 - Komentari (40) - Isprintaj - #
@chewbakkka - Nofci jesu nofci, al zabluda je misliti da su nešto više od toga, a svijet za njima ide. Pitam se kuda? (Mladen 01.03.2006. 11:39)
ali nisam u potpunosti shvatila komentar na moj blog......sjećanja žive u meni i neću im dati da zamru...... (i 01.03.2006. 14:10)
@kašeta - a ja odmah odjuril kod tebe, da te vratim, kaj sam mislil da si odjurela. Kad si ti bila tu kod merne, ja sam bil pri tebi. :))) (Mladen 01.03.2006. 14:15)
@gamer_15 - Ne mogu shvatiti što to je da ga navodi na takovo djelovanje. Si vidio tekst koji je ostavio? Ja sam ga zbrisao, jer ga je grizno i čitati, da ga ljudi ne vide. (Mladen 02.03.2006. 07:36)
@gamer_15 - Vidimo se na subotnjem turniru u Gorici. Bok :) (Mladen 02.03.2006. 15:30)
Tebi pusa i pozdrav (Katya 02.03.2006. 21:23)
@i-tratincica - a ipak mi se najviše dopada ono o tuljanima i o njihovim nekim razmišljanjima. ima u ovome svijetu više duša nego što mislimo, a ipak je to sve samo jedna za sve nas.
@kazzoo - ako dođeš drugi put dođi na turnir. igra se svake subote, ako nismo negde na nekom turniru vani. nekaj o gou već znaš, koliko znam.
@Katya - Lijepo mi je vidjeti te ovdje. Sve je za neko dobro. Pusa i tebi ..... :) (Mladen 03.03.2006. 07:36)
@poetesa - Misao naša i djelovanje naše jest, što i riječ djelovanje kaže, dijelom u istini nam jednoj. Ispravno je stoga vjeru svoju podariti onom koji po istini jest i po kojem i mi jesmo. Zamisli kolika je ljubav ta u kojoj svi mi jesmo. U trenucima koji me nastoje odvući putevima misli i želja snagu nalazim u istini. Život moj Njegovo je dijelo i stoga sve u životu jest s ljubavlju, samo ponetko još ne vidi i ne razumije. Upućujem svoje, ono nešto, prosvjetljenju svijeta. Hvala na javljanju i podršci. :) (Mladen 03.03.2006. 11:09)
Mislima u tišini .....
- 22:29 - Komentari (15) -
Isprintaj - #
 Sjedim. Ruke prekrižene na prsima. Pogled smiren naprijed. Predamnom slika u kojoj sam u stalnom pokretu. Pokretu mislima. Sve je utihnulo. Žagor i priče ne čujem. Gledam tu sliku što stvorio sam je i stvaram je i dalje. Sjedim za stolom. Meni nasuprot čovjek miran, šutljiv u mislima svojim. Gleda sliku istu. Dvojica čutke u mislima svojim. Mirni, a ipak u burama i olujama, vedrini, tmurnih razdoblja .... U mislima. Vidim njega i sliku. Vidi on mene i sliku. Ko umjetnici neki svaki jedan potez naizmjenično u sliku ugrađujemo. Svaki to svojom bojom čini za sliku istu. Mirno je mada možda i nije, ali mi smo otišli u svijet po slici zajedničkoj. Stvarali smo je od ništa, od stanja kada još ni jedna boja ne izađe na nju. I kada red na mene dođe, da bojom svojom iskažem namjere svoje, misli u rojevima nasrću. Namjere ranije, a i nove isprepliću se. Tražim namjere njegove u iskazanoj promjeni u slici. Mogli bi možda stati i ko ljudi se dogovoriti, što da uradimo. Da, mogli bi, ali umjetnost je to drugačija. Još u davnini mudrac reče: 'Bez riječi. Neka djela kazuju.' Kao da je ovdje samnom, taj netko. Osjećam nebrojeno onih koji vještinu ovu čuvahu milenijima. Nalazim vrijeme i za njih. U tišini u meni, na neki tren sažet u točkicu neku, trenutak njima je hvaljen. Bili su stvarno, takovi kakovi su bili. Da, i ja sam samo takav. Koliko jednostavnosti u tome. Koliko ljepote u postojanju. Ostade dijelo njihovo. Ostade ovo što i ja sada činim. Nema riječi, nema pisanja, samo dva čovjeka u tišini nad istom slikom što stvoriše je i stvaraju je. Sklon razmišljanju i rješavanju raznih zagonetki još kao mali uputio sam se nadmetanju mislima. Tražio sam u svijetu gdje mislima se kreće. Devetnaest mi je bilo kada naiđoh na igru ovu. Igru što i nije igra. Igru što je umjetnost, a tako je dugo smatraše na prostorima gdje se njome zanimahu. Dugi vremenski period opstala je u krugovima ljudi vjeri okrenutih. Budizam je njome sukladnost nalazio, jer bilo je to na prostorima istim. Prošao sam s igrom ovom veliki dio života. Mijenjao se odnos moj spram nje, ali uvijek uz nju bijah. Isprva to je bilo neko zarobljavanje kamenčića s puno kombinacija. Bilo je to nadmudrivanje s protivnikom u namjeri zarobljavanja njegovih ili mojih kamenčića. Hvatao sam njegove, a čuvao svoje kamenčiće. Jedan je igrao crnima, a drugi bijelima. Pravila su jednostavna i jasno. Stvar je bila vještine. I nije to bilo vječno, jer shvatio sam da sve se to događa pripremom situacija za uspjeh. Vidjeh da nije do kombinacije, nego do uvjeta za nju. Nekako se i uspješnost poboljšavala promjenom pristupa takovog. Kada se nešto dobro pripremi, stvar je samo trenutka kada će se to i izvesti. Uspješnost je u dobroj pripremi. I ušao sam promjenjen u novu fazu pristupa igri toj. I još uvijek je to igra bila. To je vrijeme kada kao spužva čovjek upija nova znanja na kojima kao na plodnom tlu dobri plodovi sazrijevaju. Prolazilo vrijeme, a ja, i ne učen mnogo knjigama, mijenjam se dalje. Nisam postao robot pun informacija. Tražio sam smisao. Nešto sam našao. Je li to ispravno i dobro? Otišao sam, sebi vjeran, u stranu u kojoj nalazim dva čovjeka u nekom prostoru bez dimenzija. Tamo su gdje su začeci namjera njihovih. Da, i traže jedan drugoga, ne bi li ih vidjeli što rade. Ne bi li vidjeli namjere njihove. A nije lako doći protivniku, a ne biti prijateljem. I lomio, sam svoja znanja i iskustva. Doći protivniku kao prijatelj? I sjedimo tako nas dvojica ili dvoje u mislima što nas nose u ona naša prostranstva bez dimenzija. To kao su dva svijeta, što istu sliku stvaraju, u svijetu nam zajedničkom. Sjedim i povremeno pogledam njega. U trenu proučim svaki detalj na licu njegovom. Ulazim u njegove misli, ili možda samo tako mislim i namjeravam. Desi se na tren da on isto čini i sretnu nam se pogledi. Danas već viješt, na svoj način, s igračem sličnim tada izmjenim osmjeh. Obojica znamo što radimo. Bilo je čestih krivih procjena i prosudbi, pa time i krivog djelovanja. Razmišljao sam o svojim načinima donošenja odluka. Vidjeo sam izgubljenost pa i sličnost pri tome. Kolikih li poraza, a da odustao nisam. Vidjeh dobar dio gluposti svoje. Znam da je ona osnova od koje polazim. Pitao sam se što ja to činim? Što je to i što je u tome bitno? Samo jedan potez imam za učiniti, a tolike misli. Mogao bi u tome vrijeme i vrijeme provesti, ali potez jest jedan i upravo tada. Shvatih da misli moje obigravaju kao oblačići nad onim što jest. Vidjeh da treba vidjeti, što treba činiti. Polako misao ustupa mjesto nekoj novoj kvaliteti, ali ne odustaje kao sredstvo stvaranja. Djelovanje postaje jednostavnije. Puštam suigrača da se izjasni, a ja ću po njemu svoje stvaranje iskazivati. Postajemo pomalo umjetnici, nadigravajući se. Znamo i vidimo puno toga što onaj drugi može. Znamo da i on zna naše namjere. Ti češ ovo, pa ja ono, pa ti ovo i sve tako. A on možda iznenadi, pa neće tako. Što ću onda ja? Sjedimo tako nas dvojica i nadigravamo se. Vještina je ovdje častna. Rijetkost je vidjeti nadigranoga ljuta i nepristojna. Među jačim igračima takovih nema. Poraz se prima s osmjehom, mada ipak jest nešto što nas uči. Često u nama bude ono: 'Što mi je trebao onaj potez?'. U mene često i ono: 'Budala sam.' To sa budalom sam već i podosta apsolvirao. Jesam, budala sam, ali budala koja se kreće, budala koja uči i nadasve budala koja voli. Tu spoznah tišinu. Onu tišinu u meni, pa kada je vani i buka. Tu spoznah svijetove svijeta nam zajedničkog. Tu vidjeh sebe, ali ne tako kako se kaže i misli. Tu spoznadoh sebe po onome što činim. I jučer sam još jedan turnir odradio. Odigrao sam meni četiri lijepe partije. Zadovoljan i smiren. Sretan ili nesretan, neznam. Možda bolje rečeno: 'Takav.' Izašao sam iz prostora gdje sam igrao. Vani mrak i prohladno. Glava još puna misli ostvarenih, a i neostvarenih. Neostvarenih je uvijek puno više od onoga što se ostvari. Prijatelji razgovaraju. I ja nabacim koju. Još sam tamo negdje. Autobus put Zagreba. Sjedim i mislim. Vraćam se polako u svijet ovaj. Ja igrač životom svojim. Kao da je neki potok isprao na neko vrijeme probleme. Moram pisati sudu u vezi nekih kredita gdje sam jamac, a na sudu drugi sam tuženi, a onaj ne plaća. Moram oprati suđa kojega se nakupilo. Moram veš skinuti s balkona i novi staviti da se suši, a taj je već opran u mašini. Međutim shvatio sam da sve je kao potez, a potezi idu nekim redom. Sve će to biti, a znam i to da će sve to proči. Ne može biti da neće proči, ma bilo kako. Doći će i novi zahtjevi. Da li ću biti uspješniji ubuduće i naučiti ponešto. Neznam, jer činim li krivo, ako me uspjeh neće? Mislim da to nije isto. Kao što dva umjetnika istu sliku čine, a na kraju osmjehom isprate dijelo svoje, mada pobjednik je tek jedan. Živim na takav način ovaj jedan nam jedini život svima, koji iz mog ugla ovako izgleda. Prijatelji dragi srdačno Vas pozdravljam i volim Vaš Mladen |
- 22:29 - Komentari (15) -
Isprintaj - #
Kod mene lazne slike...kad se volim igrati bojama...!:( (Katya 27.02.2006. 20:48)
@zmajka - koji put pokoji potok dobro dojde, a koji put ga vreme donese pa opere i ponekaj dobroga. Dopbro mi došla na blog i nadam se da ti bude zanimljivo. Pretprošli vikend sam bio u Rijeci. Vidim u tvom blogu da si odande. Pozdrav :) ( 28.02.2006. 18:15)
Vrijeme je za novi post, jer tako osjećam
- 11:52 - Komentari (14) - Isprintaj - #
 Primjetio sam kako skoro svaki drugi dan postavim novi post u ovom blogu. Zapitah se: 'Koji razlozi su tome?' Pa da i razloga nema, nakon nekog vremena postalo bi potrebom. Okrenuh pozornost sebi. Doživljajima svojim. Svijet u kojem jesam u sebi po sebi doživljavam. Kao da nešto bude i biva do stanja kada treba nešto da se desi za stanje novo. I kada flašu vodom punite, moguće je tako do vrha dok se stigne. Naučen sam svijetom i načinom svojim u njemu djelovati nekako. Od malena osnovne životne potrebe i radnje održavanja usvajao sam. Uvjeti njihovog usvajanja i postajanja pripramani su bili u smjeru željenom po roditeljima i društvu. A, i to jest po prirodnosti i razumjevanju njenom po čovjeku od pamtivijeka. No ima nešto u nama što nekako ostaje kao samo naše. Područje je to u kojem smo istinski i iskreno vezani na svijet po istini svijetom svojim. Područje je to u kojem osjećamo da smo upravo takovi kakovi jesmo. Područje je to u kojem imamo sebe. Tu dozvoljavamo blizinu tek prijateljima i onima do kojih nam je posebno stalo. Tu smo i posebno ranjivi i stoga to čuvamo kao poslijednje utočište sebe. Činimo to i nesvijesno. Upravo tu su i izvorišta naše sreće. Dolazim tu već podosta svijestan. I kao da vidim mehanizme po kojima sam upravo takav. Ne, neću razotkriti umom i djelovati njime ovdje. Znam da to je tek u kompleksnosti života takovo. Ne želim sjenu misli ostaviti kao trag što razvoje će mijenjati. Već pri pomisli toj događaji nezaustavljivo idu u mjeri kojom se to dozvoljivo čini. To kao ušica je igle kroz koju sva nit života prolazi. To ona je točka kojom sam dat. Dolazim ovdje potvrdom istine života i namjerom da ne ometam slijed kojim je datost moja. I dolazeći tako po svijesnosti, što mnome se svijetu pokazuje kao svijest i o čemu razne besjede biti mogu, mijenja se pomalo i ta svijest i taj izražaj i izričaj. Slijedovi su misli tek takovi, što sobom nose sliku mnogima nerazumljivu. Događa se nešto u meni, što sazrijeva do spremnosti kazivanja, do spremnosti izlaska na svijet izričajem. Cjelina mene uz jak izražaj srca i uma, a i onoga što još ne razumijeh ni ja sviješću svojom, al poštujem, daje sebe načinom ovim. Nalazim slijed i razvoj mene u meni. Nalazim sebe u okruženju najvećim dijelom svijeta uobičajeno nevidljivog, ali jakog u djelovanju. Pokušavam svijesti postaviti sliku. Čudan neki rad i upor svijesti i nečega tamo što jest svijesti kvalitetom dostupno. Sve se nekako sklapa u smislenu cjelinu i nastoji dati se priznanjem svega po čemu jesam. Ima nešto po čemu uporno stojim kao da ništa nije, kao lukobran pred olujnim valovima, kao suncobran pred sunčevim zrakama, kao praznina pred osjećajima što dolaze. Kao da okrenute glave ne priznajem. Štiteći se tako kao da čekam vrijeme što će iskazati prolaznost svega, sam u čudu. Svijete oprosti. Nastojim izreči istinu. Valovi vi jeste, sunce ti jesi, vjetrovi vi jeste..... Po tebi sam u dubini sebe, u iglenoj ušici što po Tebi jesam, Gospode. Jesam li taj što trajno za života samo bježim i čuvam svoju osjetljivost? Po Tebi jesam i Tebi jesam. Stati ću na lukobran i neka svijet čini svoje. I ne nekom namjerom sebe da se oduprem, mada osjećaj taj je jak, već po slobodi u darovanom mi svijetu po Tebi. Biti će tako po kraju. Ne bježim, već životom nastojim dokućiti i voljeti dar Tvoj. Život. Volim te i ljubavlju tom ljepota je tvoja još veća. I svaki val što dolazi po Tebi, meni znak je ljubavi Tvoje. Da tvoje, jer svi mi smo djeca Gospodnja. I nije to po potrebi posjedovanja meni, već stanje uzvrata darovanih mi trenutaka, poneke riječi što osjećaje nose, ponekih nadanja što izčitati mogah, ponekih osjećaja što se naziru.... Moje srce, možda nevješto, je otvoreno. Kao da došlo je vrijeme da se kaže. Staviti ću to na blog. Kome? Gospode u svijetu Tvome tako čini dijete Tvoje. Tebi sigurno DA. Prijatelji dragi srdačno Vas pozdravlja i voli Vaš Mladen |
- 11:52 - Komentari (14) - Isprintaj - #
@izgubljena - trudim se iskazivati istinu istinom. Neka vedrina uđe u duh tvoj i neka sazrijevaju plodovi sreče. (Mladen 23.02.2006. 13:31)
@kašeta - Meni sve to od nekam dojde. Sam sam sebi rekel da nebi štel svetu i istini smetat zabludama svojim i naj se svet dogaja. Je i negdar bilo i je onih kaj tak delaju. Su mi to kak braća. Zapraf ih ni neznam ovak normalno. Sam elektrotehničar, pa nis učen na tu stranu. Nis ni v crkvu išel, al osetim nekaj tu u sebi i sve se manje odupirem. Puštam nek ide kaj hoće ići. Ima nekaj kaj tak lepo govori. Red riječi koji ističe ono bitno. I nije svejedno gdje glagola deneš, a gdje ime stvari il ono nešto kaj ni imane nema. Među riječima ima neke vrijednosti kojima je lakše i lijepše baš tu kam se same smestiti trebaju, a tam treba biti za njih dobrop mjesto. Riječi same pokazuju gdje im je najbolje mijesti. Kak sam rekel samo nesmijem smetati. Ha, ha, ni život to kaj mi na silu mislimo. Slobodna misao puno više i lijepše govori. Sva sreća kaj nisam školovan. Bar mogu slobodno misliti. Kaše Svo ti dobro :) (Mladen 23.02.2006. 14:20)
P.S. osoba koja vas je vrijeđala zove se Matija Rodić. I inače mu je potreba vrijeđati i go i Vas. Slažem se da ima problema s mozgom
POZDRAV (gamer_15 24.02.2006. 22:33)
@alkion - Kužimo se. Razmišljam si i ja o tome. nekak sam i ja skroz slobodan na blogu. Ima ovdje divnih ljudi.
@gamer_15 - Toga Matiju ja ustvari niti neznam. Ako što ne poduzmne uskoro će imati ozbiljnijih problema sa zdravljem.
@Katya - Dugo te nije bilo. Rakoh: 'Što se zbiva?' Izgleda da je ipak sve OK koliko vidjeh. Tako lijepo pisano da se uživim kao da sam ja. Neka vam je sa srečom. :) (Mladen 26.02.2006. 16:25)
Polahko si zbirem
- 11:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #
 I nekad je nekaj bilo kaj je sve ovo napravilo tak kak je. Su nekad neki raniji ljudi živeli i hteli nekaj kaj im se trebalo delati. Su nekak živote svoje spelali i za sobom svega ostavili kaj su napravili. Smo tak došli i mi na svet. Svet kaj je takav i po njima i po njihovom kaj su napravili. I se pitam sad. Kaj to je i zakaj ja baš tak nekak nekaj želim i zakaj baš tak mi je. Gledam i mislim, kak da je to prvi put na svetu, kak da nigdar nikom tak bilo ni. A su milioni leta prešli, a i tolko toga bilo, da si ni zmisliti nemrem kak je to puno bilo. V duši si prebirem godine i ono kaj mi se događalo kroz njih. Još bi mi dost toga i žal bilo, al se setim da nis ni prvi ni zadnji kaj tak nad sobom misli premeće. Navek je bilo sad. Život v trenutku kaj je bil. Oči otprte kaj gledaju sveta i misel kaj sve to zbire na način kak se more i zna. Se navek nekaj volelo i htelo. Je bilo i sunca i kiše. Je bilo potoka, jezera i mora. Je bilo povjetarca i leptira kaj ih vetar nosi. Vrapci v travi ko deca. Srake na grani kaj fakini neki. Pesi srditi i oni kaj z repom mašeju. Livade cvjetjem pune z čelami, a i muhami. Se se to vrtelo i pripovedalo i opet kak je znalo i moglo. Sam gledal i misli prebiral. Sve je nekak lepo bilo i sve se to svaki dan dogajalo kak uvek, baš to i baš tak. Si bi najrajše sel med cvjetje, polahko da kaj ne strgam, ak bi se dalo, i gledal sve to. Sam znal gledati muhu kaj dela. Si moral sam čist miran bit kaj se prestrašila nebi. Su mi zanimlive bile, kaj se navek nekaj rihtaju. Si noge zadnje navek ruliju, kaj da paziju da vredu buju. Pčelice pak vredne su tak kaj da niš drugo nemreju, nek navek delati. Ste vidli kak vrapček glavu brzo okreće, da bi videl kaj novoga je? Kolko tog zanimljivog i lepog! Sedeti v travi, al ne v ovoj kaj je navek jadnu šišaju. To je kaj da joj ruke i prste režeju. I sve da bi nekom gazdi to lepo zgledalo samo tak kak se njemu dopada i da bi drugim pokazal kak on je brižen. Kaj ima lepše od velke trave, kaj si v nju sedneš da te prav niko ne vidi. Si ščupneš jednu travku i v zube deneš. Tak da nekaj je. Z prsti je polako vrtiš i gledaš tam nekam črez travu napred. Tu i tam puhne laki povetarac i zanjiše cvetne travke. Se malo vskomešaju zlatice, invančice, zečeki i ko zna koji cveteki već ne. Je valda i potočić tu, kaj se, kad se skor čovek i zaboravi, čuje žuborom vode v njem. Gledim i mi se vrtiju milioni godina v glavi. Sem tu kak su i milioni prije sedeli v sličnom. Mi misel prejde na živlenje kak ga danas delamo. Vidim kak skor svi nekam juriju i hoćeju kaj nemaju. Vu te jurnjave ni ne vidiju kak gaziju sve ovo lepo. Kaj da ideju a ni sami pojma nemaju kam. Kaj da hoćeju nekaj kaj neznaju, al ih nekaj tera da takvi buju. Kaj to je v ljudima kaj im mira neda? Se sve to vrti v krugu želja i potreba i riva ljude nekam. Se ne pita nigdo kam. Nek ide kam more, da bi si kak-tak zrihtal živlenja. Se tu i tam zgazi nekaj, al Bogek moj, si misliju, kad je to tak, kaj moreju. Se svega napravi da bi se preživelo. Bogek moj, kad je to tak, si misliju. Sve je to tak po nekih pravilih, kaj su ljudi tak nekak to vidli. Če je ovak, bu onak i sve tak se dela da bi nekak bilo i se ostalo. I sve tak nekam ide, a ja si gledam cveteke, kukce, ptičice, povetarca, šume v daljine, potočića. Sve tu kraj mene ide. Volim te kravice, peseke, ptičice, leptire, kukce, cveteke, potočića, povjetarac..... Kaj da me Bogek sebi zeme i me digne nad sve to i dušom prekrije, kaj bi i moja radost z tim bila. Gledam i našu decu. Po školama idem i ih učim kak da se igraju. Sam v životu nafčil igru z kamenčićima vu kojoj sam mogel videti sebe i kaj delam i kak mislim. Vidim kak deci fali dobre igre, a i videl kak je ova dobra i krenul vu škole mog grada. Se šećem i pokazujem deci i rihtam igre, delam turnire, pokazivam kak je dobro i kak treba razmišlati i kak ni dobro sve zgrabiti i kak treba poštivati protivnika i kaj je lepo, a kaj ni i sve tak. Su mi deca prijatelji. Vidim i čujem njihove probleme. Ih čist razmem. Uletila naša mladost u ludu jurnjavu za materijalnim vrednostima. Im stariji guraju jurnavu, kak da se to mora. Delaju ih slepima na lepotu. Se deci uzimaju livade, vreme za igru, bezbrižnost.... Veli se da to tak mora biti, da bi se opstalo. Isusek dragi, kaj se ljubav bu samo u materijalnost pretvorila. Da se ima. Se nemre to imati, se to more samo dati, a Bogek dragi bu našel one koji su daruju med seboj. Deca draga najte niš na silu. Bute zgazili ono kaj vredi. Si tak mislim. A leta su fajn već minula. A ja kaj da se vrtim, a sam zapraf još navek tam negde na livadi med cvetjem. Sam morti kaj propustil vu životu. Sam morti kaj zaboravil vu životu. Sam morti kaj krivo napravil. Se pitam jel mi dobar i lep život moj. Bogeku fala i mamici i tateku. Sam još tu i pripovedam o tomu kaj mi je v duši, vama prijatelji dragi. Ak nekom ni za praf, se lako vugne drugde. Najte meriti po tom kaj se ima. Nebum niš sa sobom odnesel tam kam se ide, a mojim dragima kaj za menom ideju, štel bi reči kaj vredi v životu. Poglečte sveta otpretih očih. Poglečte kaj sve to vleče vu životu napred. Zakaj tak se dela i kaj se hoće. Probajte si mislit kak da ste to vi kad drugi nekaj delaju. Poglečte kravicu i telčeka, poglečte vrapce kak brineju za svoje male kad letiti počneju. Poglečte sveta srcem. Okrenite se onom kaj više zna od nas. Nekom po kome sve je tak. Ni to striček z bradom. To je ono po čemu i po Kome i vaše srce kuca. Probajte tim putem k Njemu iti. Bute lepotu i ljubav otkrivali, jer Tom brigom sav svet se rihta. Prijatelji dragi tak sam pak malo dal srcu da govori. Mi se pamet srcu priklonila i zaprosila ga da veli ono kaj nosi sobom. Jedno bez drugog, kaj da to nis ja. Se nekak zbirem po malo. Kaj da već imam nekaj kaj bi se tak moglo. Volite se i volite život. A ja Vas sve volim i pozdravlam Mladen |
@i-tratincica - čul sam nekaj da furaju neke bumbare iz uvoza koji se uopće ne razmnožavaju kak bi ih se stalno trebalo kupovati. Neznam jel to točno, ali zvuči strašno. Strašno je kad ljudski um radi bez srca. (Mladen 23.02.2006. 12:11)
Post je objavljen 03.03.2006. u 15:01 sati.