ovih dana znam da si nedostajem. ponovljeno već toliko puta.
budimo precizniji. nedostaje mi kreativna ja. ako tako nešto pretenciozno mogu tvrditi da postoji.
stoji ovdje ofarbani ormar kao dokaz.
stoji i neofarbana stolica sa sitnog krupnog otpada kao dokaz nedostajanja.
jučer sam imala omanji nervni slom. jedan od većih ikad. nizašta. projekcija čega drugog nego nanovo nedostajanja. neprisustva.
(i još sam umorna i boli me glava.)
pa onda otvorim nečije tuđe riječi i želim da su moje.
pa onda stanem i čudim se kako me voliš. ovakvu.
pa si onda još malo nedostajem. onakva.
pa onda nemam ništa za reći.
i iživciram se.
tamo
onakva
s onima
uza te
e da to hoću.
i ne puštam se do kraja vjerovanju.
prognoze su još neizvjesne.
(ne, naravno, ja nemam dobar post.
nisam ponosna na klasifikacije.)
pišem iz očaja da si
pokažem da postojim.
(kao i ranije. samo lošije.)
tako ću možda spasiti dan.
jebiga nisam supermen.
kada idem da pišam
iz džepova se prosipaju
već nagnjili
neobavljeni žuti papirići.
trpam ih u usta da ne vidim
stonoge male grinje iz prašine.
povratit ću neopravdanja
napola probavljena
zapela u grlu.
u zrcalu iza mene
vijori nervoza.
žmurim da me ne prepozna
ukočim se i nestanem.
bit ću mirna pa će proći
mimikrijskim tehnikama.
ne znam drugih ne djeluju.
vezujem čvorovite repove
u principu bez ikakvog razloga
nanosim si zlo/nedobro.
statiram.