Pregled posta

Kad čovjek nekoga voli,
želi se s njime sastajati,
i kad se nađu zajedno,
očekuje da mu bude lijepo.
Kad netko ljubi,
smetaju mu ljudi
koji se oko njega vrte.
Zaljubljenik želi svoju ljubav
slušati sasvim sam,
bez miješanja drugih glasova.
Zato su zaljubljenici u Boga
oduvijek tražili pustinju,
a Bog je nikad nije uskraćivao
onima koji ga ljube.

Siguran sam, Bože moj,
da me ljubiš
i da u ovom životu
ipak ima pustinja
u kojoj ću te sresti.

Ne stiže se u pustinju
bez mnogih krstarenja,
bez umora od dugih putovanja,
bez odvraćanja svojih očiju
od iznenadnih slika na horizontu.
Pustinju treba osvojiti,
ona nikom ne pada u krilo.
Osvajamo je samo silom -
protiv naših navika,
protiv naše tromosti.
To je naporno,
ali bitno za našu ljubav.



Ne radi se o tom,
da sviknemo naokolo lutati.
Naučit nam je osamiti se
svaki put kad nam život to priušti.
A život je toga pun;
možemo to otkrivati
i lakoumno previdjeti.
Izgledao nam dan ne znam kako siv i težak,
koliko svjetla za nas,
ako se samo znamo unijeti
u svaki takav susret!

Kolika je radost znati,
da svoje oči možemo podići
k tvojem licu, sasvim sami,
dok juha pomalo ključa,
dok čekamo telefonsku vezu,
dok na postaji gledamo za autobusom,
dok se uspinjemo stepenicama,
dok idemo u vrt ubrati malo peršina.
Kako nas neobična šetnja čeka večeras,
na povratku kući,
kad nas noćne sjene budu skrivale
od pogleda ljudi.
Kakve li prilike dok očekujemo
muža, djecu, prijatelje,
koji su okasnili.

Svaka nestrpljivost u takvim prilikama
samo je znak da je tu naša pustinja.

Ali u svim našim pustinjama
naići ćemo i na žilav otpor
- može to biti naša nestrpljivost,
naše sanjarenje, naš umor -
koji će nas mamiti da zastanemo.
Tako smo građeni,
da tebe ne možemo pretpostaviti
drugim stvarima
bez barem malo borbe
i da si ti, naša najveća Ljubav,
uvijek na suprotnoj strani vage
od onih opsjena i nezasitne opčinjenosti
kojima zrače beznačajne sitnice.

Madeleine Delbrel