Ide mi na živce ovaj blog i njegovi problemi. Zamišljen je kao jedna od dimenzija realnosti na kojoj se mogu iživljavati i onda kad ga nema onda sam primorana tlačiti druge, stvarne, ljude.
Sem toga, stvari se događaju i onda kad ne mogu pisati onda stvari prođu. Htjela sam pisati o našoj fuj državi u kojoj strepim u subotnje jutro dal su negdje prebili nekog koga volim ili je još, za neko vrijeme, čitav. Htjela sam pisati o 11h doma. O pitanjima koja mi se stalno postavljaju (ili isto pitanje ili varijacija na isto pitanje) o bla bla sexuality bla bla girls bla bla bla Ljubljana bla Trst. O V (cuga) o G (cuga)...
I najvažnije: kako mi je rasturila teoriju neidentiteta u 3 sekunde. Her tongue on my theory. Što je to i odkud mi to? I što ću sad? Osim razmisliti, raspitati se, OK, ali kamo ću sad sa sobom? Introspekcija.
O tome kako je opasno ići na fax jer dok prolazim drvoredom na svoje dvije lijepe noge odozgo s grana prijete (i ne samo to, padaju, dapače) velike hrpe snijega.
Danas mi je jedino aktualno padanje na ledu (prvi put!) na bok. Dobro da su mi refleksi u kurcu jer je bila idealna prilika za slomit ruku.
Nisam ja hipohondrična, ne bojim se bolesti i zaraza itd, bojim se samo ozljeda, žuljeva, uklještenja i ukočenja.
You got my head filled with songs...
Popila bih Red Bull kad to ne bi bilo loše za zdravlje :)
Post je objavljen 07.03.2006. u 10:05 sati.