Nedjelja je nevečer. Vani snijeg pada. Mečava. Došao sam prijatelju Marijanu u Zagreb na internet. Tako skoro svake subote, a i pokoju nedjelju kao i ovaj puta. Ima on Max adsl i kaže: 'Dođi kod mene. Možeš cijeli dan biti na internetu. Mene to ništa ne košta.' A teško žabu u vodu natjerati. I evo me. Visim na compu od 15 sati, a sada je već 20. Igrao sam na Dragon serveru dopisno natjecanje u gou za Jadransku dopisnu go ligu. Ima nas tamo iz Italije, Slovenije, Bosne, Srbije, a i nas iz Hrvatske. Ipak najvažnije zbog čega sam na internetu je blog.
Prvo sam Marijanu podesio screen seaver. Znao mu se zblesirati comp, ako neko vrijeme nema rada na njemu i bila je sumnja baš na to. Podesio sam uključivanje na veći vremenski razmak. Stavio sam mu na kraju 60 minuta, što je i sam tražio, te stavio nešto lijepše od prethodnoga. Tko zna u čemu je bila baga, pa si mislim da je dobro što više stvari izmjeniti. Ako piknem u ono što nije OK, zblesirati će se comp odmah, pa će se znati gdje je frka. Sve je prošlo OK i mislim da će tako i ostati. Valjda.
Idem na blog, ali tamo 'This page cannot be displayed'. Ja, kao nevjerni Toma, odmah na tražilicu. Da barem ima neka front-page na toj adresi, na kojoj bi bila samo obavijet o čemu se radi. Nemam pojma kada će proraditi i što se zbiva, a ja bi najmanje tri posta postavio. Dva na 'Go-misaona igra', a jedan ovaj ovdje. Frišku figu. Sve sam uredno pripremio u wordu i spreman sam na copy – past u blogeditor.
Odlazim opet na Drgaon Go Server i odigram po koji potez, ali nije to to. Treba mi blog. Kao da mi nedostaje važan dio tijela. Jesam li ja to ovisnik? Pa, još ne drhtim. Valjda je još sve u redu. Ne pričam sam sa sobom, ali misli su različite. Marijan je u drugoj prostoriji i gleda TV, a ja sam sam. Stvarno sam, jer blog ne radi. Moram ostati racionalan. Moram se kontrolirati. Puštam misli 'na pašu'. Idem pisati ovaj post. Ovako ću ipak biti u nekoj fiktivnoj komunikaciji. Povrata neće biti, ali ću si zamišljati. Ionako sam tip imaginiranja. To je kao da ste tu, a nema vas 'ni u panju'. Kao da ustvari mogu sve sam, tek misao kao da ste tu mi je dovoljna. Nije li to neko čudno i pomalo neprirodno stanje? Hm? Nisam li ja to krenuo u neki svoj izmišljeni svijet? Škvadro, komuniciram li ja to sa vama? Stavljam neka slova u slijedu nekom, a vi ih takove i nalazite. Ja si mislim da ste tamo vi, a netko je tamo. Ja kažem vi i zamišljam vas. Pa kakovi ste kada vas ne vidim? A znam vas, koji mi dolazite na blog. Već vam reakcije poznajem. Naravno, slovima.
Igramo se. Pišemo i razmišljamo. Nudimo jedni drugima misli i njima osjećaje. Zanosimo se, kako tko. Uživljavamo se. Netko daje sebe, a netko traži za sebe. Ima ih koji se zafrkavaju, a neki sasma ozbiljni. Pišem, i mislim što češ ti o tome misliti. Čekam da vidim što ti pišeš kod sebe. I sve tako u isčekivanju nekom, a blog ne radi. Kada će već jednom?
A vani snijeg. Pada bez prestanka. Izgleda, sve jače. Trebati ću do Gorice, a kakav će promet biti. Autobusi će valjda uredno ili malo sporije. Morati ću ranije krenuti od Marijana. Sutra ujutro je posao. Da, posao, a meni to znači i blog pored ostaloga. Od kako sam došao na blog, volim ići na posao. Odradim ono što treba i odmah na blog-window.
Imam svoj neki novi svijet. Ovdje govorim i ponetko me čuje. U stvarnom svijetu, da govorim ovako neobavezno, sam od sebe, mislili bi ljudi okruženja mog, da samnom nešto nije u redu. Ovako pričam li pričam. Lud? Ma, ne, bloger!!! E, blogeri moji dragi, prijatelji moji, jesmo li našli ventil? U životu svega doživjeh. Nosim ožiljke razne. Rane zacjeljuju kako mogu. Radost, ako ide, ide. Često nemam s kime radost podjeliti. Sada je to nešto drugo. Ja imam vas. Jeste li svijesni toga? Da, Vas. I volim Vas. Možda Vam je svejedno, ali ja to ne vidim.
Zar nije divno biti bloger i imati svoj blog!
I sada za kraj Vas lijepo pozdravljam. Voli Vas Vaš Mladen
A blog je proradil u utorak prije podne.
Post je objavljen 07.03.2006. u 10:11 sati.