Milanić Draganić bio je loš pokemon trener. Pokemoni su mu se slabo razvijali, a mozak još slabije. Ovoga drugoga nije bio svjestan, a gubio je borbu za borbom. Nije znao kako razviti pokemone. Zato je svašta pokušavao: poljevao ih je svetom vodicom, učio ih jogu, čitao im o Sai Babi, hranio ih makrobiotičkom hranom, hranio ih GMO-om, učlanio ih u partiju, zaposlio je psihologa za pokemone. Ništa nije pomagalo. Najzad se sjetio gitare i svojih stihoklepačkih sposobnosti. Lupio je početni akord i zapjevao:
Pi, Pika, Pika-Chu,
evoluiraj u pikado*,
Čokoladu bum ti kupil,
sa rižom, mikado!
U prvi mah Pika-Chu se raznježio, u drugi ta mu pjesma postade poznata, u treći se sjetio. Sjetio se stihova pjesme Jadrana Dogana koji glase vrlo slično:
I dojdi, dojdi Barek,
u našu staru klet,
bombone bum ti kupil,
sa crtom 505.
Milanićeva neoriginalnost ga je razočarala, on više nije bio trener kojeg cijeni i poštuje. Nije čekao da pjesma završi, odaslao je veću količinu ampera prema Milaniću. Munja je zasvijetlila, struja je udarila Milanića i Gitaru, gitara je na trenutak ispustila zvuk distorzije, a Milanić je izgubio svijest na puno više trenutaka.
Kad se Milanić vratio svijesti bio je okružen svojim pokemonima, koji su držali svoje članske iskaznice. Neoporavljen još od strujnog šoka, novi šok ga je ponovo ostavio bez svijesti. Njegovi sada bivši pokemoni nisu imali strpljenja čekati da sam dođe k sebi, zato je pokemon vodenog tipa, mlazom ubrzao taj proces.
Ponovno svjestan, ali očajan Milanić kleknuo je pred Pika-Chua i zavapio „Ne ostavljaj me Pika-Chu! Mi smo vjerni prijatelji od djetinjstva. Sjeti se!“ Milanićevi vapaji pretvarali su se u stihove:
Sjeti se Pika-Chu!
Kao djeca krali smo kruške,
bježali smo od susjedove puške,
a nekad bi bili razbijene njuške.
Sjeti se Pika-Chu!
Naših ljetovanja na otoku Braču,
Krađa prihoda slijepome sviraču,
njegova kolege, brzog na maču.
Sjeti se naših prvih izbora,
ti glasao si za Mesića,
ja sam zaokružio Bandića,
Kosorica nas nije osvojila.
„Svega se sjećam“ Prekine ga Pika-Chu suznih očiju. „Sve su mi to drage uspomene, ali djeca rastu, mijenjaju se i pokemoni i ljudi. Život se nastavlja, a davno je Jura Stublić pjevao da nema života od sjećanja. Naše životne staze, sada se razilaze. Zbogom Milaniću, moje će te srce zauvijek pamtiti kao dobrog druga.“
Milanić ga nije mogao razumjeti, jer nije razumio jezik pokemona. Strani jezici mu nikad nisu išli. Sve što je čuo bilo je: „Pi, pika, piko-pi, pi-pika-chu, chu-chu, pi-pika, pika chu…“ Suznih očiju gledao je kako se njegov Pika-Chu udaljava od njega i pridružuje ostalim pokemonima koji su ga već napustili. Pitao se hoće li ikada vidjeti to poznato skakutanje i rep oštrih crta koji strši i kao da poskakuje zajedno sa Pika – Chuom.
A što je sa Duhom Pokemonom? Koliko su velike prijetnje ptičja gripa i kravlje ludilo? Kriju li se space shutlovi u egipatskim piramidama? To su tri pitanja na koja će se možda naći odgovori u budućnosti ovog bloga.
* Ideja o evoluciji Pika-Chua u pikado je posuđena od jednog kolege.
Post je objavljen 20.02.2006. u 15:01 sati.