U životu leša pokopanog u šumi postoji nešto što je gore od svakog potresa i već nakon nekoliko minuta razmišljanja, koje je u mom slučaju osuđeno na studioznost, zaključio sam da je vezano uz kvalitetu sanduka. Također, mišljenja sam da se ta noćna mora svakog trupla dešava periodično ovisno o mjenama godišnjih doba i životnom ciklusu vegetacije.
Potres, to grozno iskustvo koje vas trgne iz sna i primora na razmišljanje o sebi, najobičnija je i bezazlena nezgoda naspram nakane neke mlade nadobudne bukve ili hrasta da pusti korijenje što dublje u majčicu zemlju u potrazi za dragocjenim mineralima i organskim spojevima. Bojim se da sam u ovom slučaju taj organski spoj ja.
Prvo iskustvo sa korijenjem imao sam prije nekog vremena kada me je iz sna trgnulo nepodnošljivo škakljanje u nosu. U početku sam bio uvjeren da je to jedna od onih dosadnih glisti, ali kako nisam osjećao nikakvo migoljenje u nosu zaključio sam da mi najvjerojatnije urasta korijen bukve u glavu. Ostao sam pribran i razmislio o novonastaloj situaciji jer sam znao da imam vremena. Moja iskustva sa biljkama su uglavnom bila pozitivna i nikada nisam osjećao nikakvo neprijateljstvo od strane neke biljke. Znao sam također da me ona najvjerovatnije doživljava kao neživi objekt i da nije ništa osobno, ali ipak morao sam nešto poduzeti. Odlučio sam pokušati zabaciti glavu unazad i pregristi korijenje koje mi se uvlači u nos, te zadržati taj položaj i zubima dočekivati svako novo korijenje koje mi raste prema glavi. Zube imam na majku i prilično sam siguran u njihovo dobro stanje.
Nakon nekoliko stotina neuspješnih pokušaja glava mi se konačno pomaknula, tako da je bilo samo pitanje vremena i koncentracije kada će mi konačno uspjeti zabaciti ju potpuno unazad.
U trenutku kada mi se čelo spustilo unazad osjetio sam kako mi korijen klizi iz nosa i plazi prema ustima. Osjetio sam također i da je kosa ostala u istom položaju bez obzira što sam zabacio glavu i sada mi stoji na očima kao neka loša perika. S vremenom sam shvatio da uistinu nije bitno kako izgledam u grobu, tako da incident s kosom nije umanjio zadovoljstvo zbog uspješnog pomicanja glave. Tada je došao ključni trenutak kada sam zloj biljki doslovno trebao pokazati zube, ali sjetio sam se naknadno da mi je donja vilica friško otpala i sada se nalazi između ključnih kostiju. Osjećao sam se u najmanju ruku bespomoćno, u situaciji u kojoj se nalazim najmanje mi od svega treba još i to da budem proždren od pohlepne ličke bukve. A opet, možda jednostavno trebam prihvatiti činjenicu da sam mrtav i da se mrtvim ljudima takve stvari dešavaju.
Nakon nekoliko dana osjetio sam nekakav lagani pritisak na prsnom košu. Znao sam odmah da mi zla gadura pokušava nagurati korijenje u pluća, ali počeo sam se smijati jer sam se sjetio šogora Ernesta i njegove priče o jednoj berlinskoj prostitutki. Ona je navodno svojim visokim i tankim petama gazila muškarce koji su bili željni takve vrste zabave. Ernest bi to uvijek pričao pijan i kada bi došao do dijela gdje pokazuje kažiprstima kako malo stopalo je gospodična imala, oči bi mu se čudno zacaklile i nebi to na trenutak bio onaj Ernest kojeg ja poznajem, nego neki sasvim drugi Ernest. Sumnjam, i uvjeren sam čak, da je moj Ernest i sam iskušao tu vrstu tretmana jer trijezan nikada nije pričao o tome.
Pokušavajući izvući najviše iz date, ne baš zavidne situacije, povlačio sam neke paralele. Nisam ni sanjao da ću u zagrobnom životu otkriti kakav je osjećaj kada ti prostitutka s visokim petama gazi po prsima, i moram reći da sam bio iznenađen nakon dugo vremena. Nekih stvari se čovjek jednostavno ne sjeti dok je živ, a ovi koji to znaju šute. Shvatio sam također da određena zastranjivanja u seksualnom životu mogu dovesti do toga da čovjeku bude lakše kada umre i suoči se sa stvarnim problemima.
Čitavo to samozavaravanje trajalo je do trenutka kada je prvi korijen prošao između rebara i počeo rasti, po mom uvjerenju, u šupljunu. Tada mi je bilo jasno da se neće sve zaustaviti na simpatičnom bockanju oko bradavica, nego da je taj korijen odlučio da mu je tu dobro.
Pokušavao sam grozničavo pronaći neki kut iz kojega situacija ne izgleda tako grozno ali bezuspješno. Prokleti korijen gmizao mi je kroz prsa i sigurno je već negdje u blizini srca, za koje vjerujem da je u najboljem slučaju veličine mandarine.
Tada mi je sinulo da je taj korijen unio život u mene i to je dalo neki novi smisao mom zagrobnom životu. Ponovno sudjelujem u ciklusu života, u fotosintezi i izmjeni plinova, u aerobnim i anaerobnim metaboličkim procesima, vratio sam se!
To je bilo nekakvo razmišljanje za prvu ruku jer situacija je bila uistinu strašna, bio sam zabrinut za svoju svijest. Ako me biljka čitavoga probavi kroz neko vrijeme, kamo će otići moja svijest? Biljka vjerojatno ne može uzeti moju svijest. Možda će mi se svijest rastočiti, pa će svaki list bukve imati jedan mali komadić svijesti koja sam nekada bio ja? Možda svijest ostane u grobu? To su bile misli koje su me proždirale više nego korijenje. Nisam mogao vjerovati da bi mi se tako nešto moglo desiti.
Desilo se, nažalost, i još se dešava, a zahvaljujući briljantnoj akciji zabacivanja glave korijen koji mi je mislio ući na nos sada mi ulazi u glavu kroz sinus. I to sa stražnje strane! bah
Post je objavljen 20.02.2006. u 13:48 sati.