Iako ga na splitskom aerodromu, na povratku s Europskog prvenstva u Švicarskoj, na kojem je, četvrti put u karijeri, proglašen najboljim igračem jednog velikog rukometnog natjecanja, nije dočekalo cvijeće, šampanjac i brdo obožavatelja kao što je to znalo biti kad se vraćao s medaljom, Ivano Balić nije zbog toga bio nimalo razočaran. Upravo suprotno, miran doček, bez medijske pompe i gužve, u potpunosti je odgovarao 26-godišnjem Splićaninu koji posljednje dvije godine igra za španjolski klub Portland San Antonio iz Pamplone. Jer otkako je u ponedjeljak ujutro u Zürichu sjeo u avion za Hrvatsku, Ivano je imao na umu samo to da poslijepodne na vrijeme mora stići po svog šestogodišnjeg sinčića Dina u vrtić.
- Htjeli smo ga iznenaditi, jer Dina ništa ne može toliko razveseliti kao kad tata dođe po njega u vrtić. Pogotovo što Ivano za to ima malo prilike. No, kako je avion kasnio, po Dina je na kraju otišao djed - kaže 25-godišnja Ivana koja je po supruga na aerodrom stigla sama. Nakon što su na brzinu smjestili Ivanovu putnu torbu u crveni alfa romeo, supružnici su pojurili prema svojem splitskom stanu na Žnjanu, gdje ih je već čekao Dino. Brdo igračaka koje mu je tata donio s putovanja brzo su oraspoložile dječaka. Posebice Ninja kornjače, koje su Dinu omiljeni likovi, no Ivano mu je ipak morao obećati da će ga idućih nekoliko dana, dok je u Splitu, on voditi u vrtić.
Od kraja prošle godine, naime, obitelj Balić živi razdvojeno, na relaciji Split- Pamplona. Kako se Dino nikako nije mogao naviknuti na španjolsku "malu školu", Ivana i Ivano dogovorili su se da se ona s dječakom vrati u Split.
- Zapravo, dva mjeseca ću biti u Splitu, a dva u Španjolskoj, dok će Ivano kući dolaziti kad god mu se ukaže prilika. I uoči ovoga prvenstva bio je u Splitu nekoliko dana, a zajedno smo ovdje proveli i božićne blagdane. Ovo je bilo jedino rješenje za Dina, jer smo Ivano i ja htjeli da on iduće godine tu krene u školu. Osim toga, imali smo velike muke s njim dok je išao u španjolski vrtić. Unatoč tome što je dobro svladao jezik, teško je komunicirao sa drugom djecom i tetama i bio je toliko tužan da se počeo i povlačiti u sebe. Sada je opet živahan i veseo, a silno je ponosan što svi njegovi mali prijatelji tatu Ivana poznaju s televizije. Za jednog od Ivanovih zadnjih posjeta Splitu čak ga je nagovorio da jedno jutro bude gost u njegovom vrtiću - priča Ivana, koja se sa svojim suprugom ponovno vidjela na polufinalnoj utakmici. Kao i mnogi drugi koji su pratili taj susret silno se prestrašila kad je Ivano nakon sudara s francuskim igračima zaradio potres mozga. Ugledavši Ivana kako se, vidno ošamućen, uz pomoć dežurnog liječničkog tima nesigurno podiže s poda, počela je, prisjeća se, nekontrolirano plakati.
Valentinovo uz telefon
- Rukomet je grub sport, a Ivano je kao najbolji igrač uvijek na udaru. No, nikada se nisam tako prepala kao ovaj put i jedva sam dočekala kraj utakmice, da mogu do njega. Ni Ivanu nije bilo svejedno. Tu je večer bio doista slab, i bilo mi je veoma teško ostaviti ga takvog kad sam sutradan morala na avion za Split. No, klupski liječnik nas je malo utješio jer je nakon pregleda rekao da je u pitanju ipak lakši potres mozga. Stigavši u Split, Ivano stoga i nije otišao liječniku. Poslije četvrtog mjesta naših rukometaša, uloga tate najbolja mu je, veli, terapija za sve što se dogodilo u Švicarskoj. Do polovine tjedna, kada se morao vratiti u Španjolsku, splitski je rukometaš cijele dane provodio sa svojim sinom u igri i šetnjama. Često bi im se pridružila i Ivana, u stankama između spremanja za ispite na prvoj godini Pomorskog fakulteta, i pripremanja svom suprugu njegovih omiljenih dalmatinskih jela, koja je Ivano od njezina povratka u Split morao zamijeniti klupskom kuhinjom.
- Moja želja da upišem fakultet bila je još jedan razlog zbog kojeg smo se odlučili na razdvojeni život. Oduvijek maštam o studiju engleskog i talijanskog jezika, no kako sam se odmah poslije srednje škole udala i ubrzo rodila, nisam to mogla tada ostvariti. Mislila sam ga upisati u Pamploni, jer je Ivano s tamošnjim klubom potpisao četverogodišnji ugovor, ali ondje se jezici ne mogu izvanredno studirati. Kako u Splitu tog studija uopće nema, na Pomorskom fakultetu odabrala sam smjer upravljanje jahtama i marinama, koji je najbliži onome što me zanima. Već sam položila jedan ispit, a upravo pripremam još dva - zadovoljno govori Ivana, koja će se suprugu u Pamploni pridružiti u ožujku. Prvi put otkako su zajedno, na Dan zaljubljenih morat će jedno drugom iskazati ljubav telefonom. No, to ih, kaže kroz smijeh Ivana, manje brine od visine telefonskih računa koji su im se posljednjih mjeseci utrostručili.
- Do Valentinova baš mnogo i ne držimo jer je nama svaki dan stvoren za ljubav. Zato su nam, otkako smo razdvojeni, telefonski računi golemi. Dnevno se čujemo po nekoliko puta i, naravno, zajedno brojimo dane do idućeg susreta.
Post je objavljen 20.02.2006. u 11:48 sati.