Pregled posta

Ivica Jakšić Čokrić Puko
JEŽEVA KUĆICA (ZA HRVATE)

U antifašizmu ima 64 % fašizma.
U antikomunizmu ima 69% komunizma.
Jedino u demokraciji nema ništa.

Ovim mottom Ivica Jakšić Čokrić Puko, čovjek duga imena i podjednako duga popisa talenata (on piše, slika, režira – odreda odlično) otvara svoj cover «Ježeve kućice» Branka Ćopića.

Pukina «Ježeva kućica (za Hrvate)» formalno je vjerna originalu, a podjednako umiljata i bodljikava u svojoj satiričnosti.

Ježa Antu u Novom dobu muče nove brige, globalne i lokalne: GMO, europsko ujedinjenje, apartmanizacija, nacionalizam, tranzicijska privatizacija... A iznad svega sudovi povijesti i časti na kojima se ne smije pasti.


Praizvedba predstave Ježeva kućica (za Hrvate)
25. veljače u Bolu na Braču
Premijerno čitanje, uz popratni program (izvedbu Ćopićeve "Ježeve kućice", itd...) 16. veljače u Booksi, od 20 h

******

Dinko Telećan
IZA

Već samo po versifikatorskom umijeću, bogatstvu poetičkih modela i tradicijskih referencija Dinko Telećan izuzetna je pojava među mlađim hrvatskim pjesnicima. Međutim, jezična virtuoznost, ritmična i eufonična ekstatičnost tek su vanjska manifestacija spoznajne uzavrelosti subjekta ove lirike: rječnička značenja se otkivaju, jezik se upućuje izvan svoje svakodnevice u neistražene krajolike. I doslovno, ovo je poezija dalekih horizonata; indijski, iberijski i istarski («na trojstvu poluotoka čija imena počinju s i » ) predjeli smjenjuju se kao postaje jednoga diskontinuiranog procesa (samo)spoznaje.
Neven Ušumović

******

Hrvoje Jurić
O NASTAJANJU I NESTAJANJU

Poetske crtice Hrvoja Jurića osamljeni su primjer refleksivnosti koja uspijeva apstraktno učiniti konkretnim, lirskog racionalizma koji u svakodnevno privodi filozofsko. To su nove pjesme na starim osnovama, klasika prelomljena kroz ležernost iskaza, istodobna napregnutost i pomirenost, šank i ekumena…Ukratko, sve na jednome mjestu, sažeto i nenametljivo, poezija koja se pojavljuje kao integralan dio života.


******

Bojan Radašinović
SAVRŠENO MJESTO ZA ŽIVOT

Za razliku od ostatka tzv. «stvarnosne poezije», u koju je odavna ubrojen i prepoznat kao jedan od njezinih vrhunaca, Radašinović se ovaj put ne kreće u urbanom okružju, nego odlazi put sela. Tamo se, umjesto s ultimativnom suvremenošću, suočava s pasatizmom, bakinom kućom kao povijesnim muzejem. U tom odmjeravanju «suvremenog» poetskog subjekta i obiteljsko-nacionalne prošlosti, započetog pjesmom o satu/vremenu, krije se i najveći dio poetske napetosti: marijabistrički satovi sa zlatokrilim anđelima su Quartzovi, djedin lajbek je premalen...

No, ovdje je vrijeme neko drugo, irelevantno, novine se ne kupuju niti se radio sluša, satovi kasne kako su uvijek kasnili, ali se zato dobro spava i obavezno sanja, a ujutro gonetaju snovi po sanjarici, a ne po načelima psihoanalize. Iz zbirke kao da izbija blaga pomirenost, jeka fatalizma starih generacija, usredotočenost na ovdje i sada, konstatiranje i registriranje. Ovo kao da su pjesme u sepiji.