Vratila sam se.
Bilo je super... mada sam na već na kraju molila društvo s kojim sam bila da me vrate na duhovnu obnovu, jer sam se već u mislima pomalo vratila u Zagreb, u posao i sve to... i znate kaj, sad kad ovo pišem skužih da masa tih stvari nije vrijedna na mrvu onoliko koliko se ja oko toga opterećujem...
Malo me je plašilo u jednom trenu da se nisam susrela s Bogom onako kako sam trebala ili željela... kao da sam mu davno zatvorila vrata i sada ga više ne puštam unutra...
Ali od svega toga pamtim riječi jedne djevojke koja mi je rekla da je normalno da sam posustala, ali da ipak ne okrenem leđa i odem svojim putem...jer Bog je samnom sve dok ga ja želim ovdje...a vidim da je s Njim život lijepši...
Ako vam je ovo moje malo too much...sorry to sam ja, vjernica, volim Isusa i uvijek ću to osjećati...
Što se tiče odmora i svega, fakat je bilo super, malo smo možda "tulumarili" više nego što sam mislila da ćemo pa sam malo umorna ali i to će se riješiti, društvo je bilo super :-)
A stvarni me je svijet već počeo "prati".
Čim sam sjela za komp javio mi se onaj dečko koji mi je slomio srce... i bila sam suzdržana na početku, ali nisam mu ništa rekla, nisam mu rekla da ne želim s njim pričati...
Ne iz razloga zato što sam ga željno htjela čuti, nego da vidim hoće li se praviti da se ništa nije dogodilo... i nismo to spomenuli, malo smo okolišali, ali pitala sam ga i za ljubav, i pričali smo o tome kako nije sretan i tak... i skužila sam...
Imala sam potrebu i "zadaću" biti ovdje da ga malo potaknem na razmišljanje, da ga malo "utješim", malo savjetujem i tak... i to sam učinila... pustila sam koju suzu... ali nisam u bedu... Bog je velik, i da mi nije dao snage, sada bi tu jecala... ipak je samnom!
Rekla sam mu na kraju da mi je drago da se javio i da smo pričali, da se javi ponovo, jer mi nedostaje razgovor s njim bez obzira na sve...
Nije na to ništa rekao, ništa, izbjegavao je u jednu ruku to da smo "postojali" on i ja... i dalje neznam što mu je u glavi... i dalje neznam ništa...ali sada znam da niti ne želim znati, i uopće me se ne tiče...
Jednostavno sam se osjetila na jednoj divnoj razini praštanja i ne tjeranja maka na konac...
Borise, uvijek ćeš biti dio mog života, moja prva ljubav...ali od sada ja više neću biti zarobljena u toj tami...
Kako sam sretna zbog toga, kako sam sretna jer sam riješila to za sva vremena, osjećam to, napokon osjećam, možda još koju suzu pustim, ali nimalo mu više ne zamjeram, i zato to sada sve znam... da je gotovo...sve ovo vrijeme sam se osjećala "nedovršeno", ali sada imam točku na I...
Znala sam da će ovaj vikend biti ključan...a sada znam i zašto...
Sutra počinjem s učenjem, ispit mi je u četvrtak, idem pa kud puklo, ne izlazim prvi put... a sada nema više ničeg što će me tjerati da bježim od sebe....
Smirena sam, jer znam, ON je ipak samnom... pustila sam ga da uđe...i već me sad čini jačom :-)
Post je objavljen 20.02.2006. u 11:12 sati.