Sinoć sam izvela prekrasan salto sa slijetanjem leđima na skale…
Ta vježba, znate li, jako ispunjava dojmovima. Svima preporučujem. Dovoljno je malo izgubljenosti u vremenu i prostoru, zauzete ruke - kako ne bi ste pokvarili cjelokupnu točku hvatajući se za ručke, i time smanjili razmah stepenica sa 12 na 2, a isto tako - pod nešto što je neobavezno, ali značajno poboljšava efekt spadaju cipele na visoku petu i izlizane kamene stepenice. Sve skupa famozno!
Ali, čemu sve to…? Posjetila me misao tokom besane noći, na temu boli. Njen duboki psihološki smisao – kao i kod gladovanja na primjer: na fonu boli sočnije i ukusnije doživljavaš život bez nje. I prvo vrijeme nakon ozdravljenja ispunjavaš se optimizmom i misliš: sve su to gluposti, što ti je autobus pobjegao ispred nosa ili razbila najdraža čaša, glavno da zub više ne boli (ili neki drugi dio tijela)! I guštaš u sitnicama, i sjajiš u dobrom raspoloženju, i raduješ ljude oko sebe… Šteta, što to prolazi. I ponovo počinješ gunđati na sudbinu, žaliti i očekivati poklone od nje, tipa nagrade za svoju veličanstvenost…
Tako da… češće padajte sa stepenica…
Pročišćava…
Post je objavljen 19.02.2006. u 17:10 sati.