Ko bi reko da ću ja to ovdje stavit??ovo je članak iz jutarnjeg...još od puuuno prije, al je meni to bilo very zanimljivo...interesantno...pa ko voli, nek čita
Dobro došli kamp u ‘Delta’! Molim vas držite se u grupi; ne snimajte tornjeve za stražu kada su prazni; okrenite naopako bedževe koji su vam podijeljeni, ne postavljajte pitanja dok vam to ne bude dopušteno, nikada ne snimajte lica uhićenika. Radi vaše sigurnosti poštujte dogovorena pravila ponašanja...
Naučenim tekstom i istreniranim glasom, bojnik Anthony Mendez započeo je našu turu Guantanamom. Iza male grupe novinara zatvarala su se jedna po jedna željezna ili žičana vrata. Na svakom se ulazu moramo ponovno identificirati. I mi smo tih dana u američkoj vojnoj bazi na Kubi imena zamijenili šiframa koje su nam podijeljene. Na stražarskim mjestima vojnici, poneka vojnikinja. Djeluju mlado.
Kamp ‘Delta’ ima pet jedinica, a šesta se gradi. Investicija je vrijedna više od 30 milijuna dolara. Na pitanje zašto, jer posljednji “ilegalni borci” dovedeni su 2004., različiti sugovornici u kampu daju isti odgovor: kako bi smještaj bio humaniji, a stanovnici kampa imali više sadržaja.
No, svjetske humanitarne organizacije, američki saveznici, ali i odvjetnici uhićenika nikada ne spominju monotoniju kada preklinju Washington da ugasi zatvor. Iznose vrlo konkretne optužbe na račun države koja predvodi globalni rat za demokraciju. Političari i aktivisti govore o lišavanju slobode bez prava na optužnicu, suđenje i presudu oko 500 muškaraca koji su nakon svrgavanja talibanskog režima početkom 2002. uhićeni uglavnom na granici Afganistana i Pakistana.
Odvjetnici govore o konkretnim ljudskim sudbinama, o različitim tehnikama mučenja: dugim izolacijama, polijeganju pasa na ljude, uskraćivanju sna, hranjenju na silu onih koji štrajkaju glađu.
Mendez nije zadužen za takva pitanja. Vodi nas u jedinice broj 2 i 3. Dugi niz malih ćelija s nužnicima i tvrdim krevetima u istom prostoru. Odoka procjenjujem da su duge oko dva metra, široke tri.
“Kao što vidite, pritvorenici mogu komunicirati kroz rešetke, dakle, nisu izolirani. Imamo nekoliko razina poslušnosti - pritvorenike koji poštuju propisana pravila i one koji ih krše. Oni koji nemaju problema s pravilima nose bež odjeću. Ovdje vidite duge i kratke hlače, majicu, zatim društvenu igru koja im je na raspolaganju. Narančasti pritvorenici - oni koji su prekršili pravila i takav status mogu zadržati od tri do 40 dana - imaju skromniju opremu. Ali, Kuran je podijeljen svima, bez obzira na status. Dajemo im i kapu, sag, ulje, sve što im je potrebno za molitvu. Mole pet puta na dan, prvi put u pet ujutro. Dajemo im 30 minuta bez prekidanja, bez obzira mole li ili ne - nabraja bojnik detaljno.
Kasnije ću ga u istoj ulozi gledati na CD-u koji nam je podijelila služba za odnose s javnošću. Doduše malo opuštenijeg i bez znoja na čelu koji nam je svima donijelo uporno karipsko sunce. Američka vojska malo toga prepušta slučaju. Čak ni našu odjeću. Nisu dopuštene majice bez rukava ni otvorene cipele. U jednom trenutku poručnica iz pratnje upozorava me da zakopčam i posljednji gumb na košulji.
Tura dijelom u kojem nismo sreli pritvorenike završava izlaskom na igralište. Tu je i tuš s mlakom vodom, mjesto gdje je zbog rešetki teško sačuvati intimu. I zidne novine koje mijenjaju jednom mjesečno. U stvari, velika fotografija Sadama u sudnici, sekvenca skinuta s nekih TV vijesti s titlom na arapskom.
Kada pritvorenici izlaze na ograđeno igralište, što je osim odlaska na tuširanje, liječniku ili na ispitivanje jedino vrijeme koje u ovom dijelu kampa provode izvan ćelije, stražari detaljno pretraže te prostorije. Narednik Carter, iz službe za odnose s javnošću, pita me što mislim koja je knjiga najtraženija u zatvorskoj biblioteci. Kuran je podijeljen svima, nijedan drugi naslov ne pada mi na pamet.
- Harry Potter - kaže Carter.
Jedna je strelica usmjerena prema Meki, znak za orijentaciju u prostoru.
Znak za orijentaciju u kampu bijela je boja. Ona se nosi u jedinici 4 i simbol je najboljeg pritvoreničkog statusa. Nosi je oko 200 muškaraca. Dijele spavaonice, mogu jesti zajedno, na zraku su osam sati. Ipak, stalno ih prati uporno oko kamere.
- Dame i gospodo, vi ste u dijelu koji se zove rekreacijska zona! - najavljuju nam gotovo slavodobitno.
Konačno pritvorenici. Zamoljeni smo da ne snimamo skupinu na ulazu u kamp 4. Kažu, ne vole novinare. Ipak, baš nas ta grupa najviše prati dugim, upornim pogledima. Svi su odjeveni u hlače koje dopiru do gležnjeva i bijele tunike. Nose japanke. Dvojica muškaraca uporno šešć gore-dolje na stazi od desetak metara. Neki sjede na podu prekriženih nogu. Imaju duge kose ili izbrijane glave, a većina ima i duge brade. Skrivaju se od sunca. Gledaju nas u tišini, bez pretjeranog zanimanja. Teško im je odrediti dob.
Između nas žica. Naša grupa može jednom polako napraviti krug prostorom u sredini kampa broj četiri. Hodamo polako, bojnik odgovara na naša pitanja.
“Da, Crveni križ ima pristup uhićenicima”.
Baš svima? - pitamo s nepovjerenjem. “Da, ako su na popisu Crvenog križa i ako oni to zatraže”.
Jeste li ikada ovdje pustili predstavnike neke druge humanitarne organizacije? Odgovor je “ne”, ali objašnjenja tog tipa ionako moramo potražiti na glavnom zapovjednom mjestu.
Nije bilo nijednog smrtnog slučaja: bilo je pokušaja suicida. Neuspjelih. Incidenti su u ovom dijelu zatvora rijetki, u zadnjih 13 mjeseci oko 20 pritvorenika za kaznu je premješteno u druge jedinice. Najčešće zbog sitnih sukoba među njima. Svi znaju da je život ovdje najbolji, završava Mendez našu turu jedinim mjestom gdje nam je bilo dopušteno nakratko vidjeti zatočenike Guantanama.
Sigurno nije ugodno biti stražar u Guantanamu. Brun Schneider, 20-godišnji mladić, zatvorenicima donosi hranu, vodi ih na tuširanje, kaže kako im je stalno za petama. Prije dolaska u bazu prošao je dvotjedni tečaj. Uglavnom o tome kako ne izgubiti živce i preživjeti stres. Lekcije za svladavanje straha ionako ne postoje.
- Strašno sam se bojao kad sam stigao. Očekivao sam da će sve biti puno gore, svakodnevne sukobe, mislio sam da će nas pokušati ubiti. Ali, nije tako strašno. Bacanje hrane i pljuvanje vidio sam samo dva puta - govori dječački iskreno.
Brun o njima priča drukčije od svojih starijih kolega. Istrenirani i izabrani za kontakte s novinarima uglavnom odgovaraju pristojno, kratko, rečenicama koje ne govore puno. Bez emocija. I Brun je vojnički suzdržan, ali dečko iz Louisiane daje pritvorenicima neki ljudski obris. Kaže kako su uglavnom pristojni i kako mu ne prave probleme. - Zovu me “kiddie”, zato što sam tako mlad ne boje me se. Uče me njihov jezik, konstantno govore, ponekad se raspituju za moju obitelj, što radim kad sam slobodan. Ja pokušavam izbjeći takve teme - kaže. Brun misli da bi neki od njih željeli znati više o Americi, o potpuno drugom životu, a nekada ga i “po 50 puta dnevno pitaju o životu vani, izvan žice”.
Neki od pritvorenika izgledaju vrlo opasno, neki potpuno OK, nekima se vidi da su dugo bili u ratu, dodaje poslije kratkog razmišljanja Brun. Oni nikada ne govore o prošlosti, o svojim obiteljima. Iako, znatiželjni su i razgovorljivi. Mladi čuvar misli da možda pokušavaju prikupiti informacije o njemu, ali o pritvorenicima nema negativan stav. Njegov kolega priča kako se uspio savladati kad je jedan pritvorenik pljunuo na njega. To je naučio na treningu.
U kampu 5 Amerikancima je najzanimljivija jedinica, tu su smješteni “top intelligence” izvori - zatvorenici od najveće obavještajne važnosti - ali i mjesto na koje bi mnogi borci za ljudska prava voljeli doći u inventuru.
Časnik koji nas vodi tim dijelom zatvora ne želi da ga identificiramo, kamera ga ne smije hvatati. Atmosfera je bitno drugačija nego u jedinicama koje smo obišli ranije. Ulazimo u iznimno urednu sobu za ispitivanje kojom dominira velika i potpuno nova plava fotelja. Na zidu vise lisice. Časnik skrivenog identiteta počinje turu: “Ovo je jedna od soba u kojima razgovaramo s pritvorenicima…”. Odjednom čujemo lupanje i viku.
U početku ne uspijevam razaznati jezik, shvaćam da nekoliko glasova govori na engleskom sa snažnim akcentom. Nešto kao “Oslobodite ove pritvorenike, pustite nas da kažemo...”. Buka je sve snažnija, a naš vodič osupnut. Nitko više ne sluša njega, svi pokušavaju upiti riječi koje se gube. Bojnik Mendez preuzima zapovijedanje. “Svi odmah iziđite van. Smjesta”. Dojam je mučan. Bojnik nas hitro izvodi van, krajičkom oka gledam crveno svjetlo na kameri i znam “barem je zvuk snimljen”.
Bojnik se ispričava zbog svega što se dogodilo. No, prekida ga kolega iz ORF-a, šef washingtonskog dopisništva austrijske javne televizije Raimund Low:
“Ne trebate se ispričavati zato što su se pritvorenici počeli derati. To je najnormalnija situacija u bilo kojem zatvoru na svijetu. Nije u redu to što ste nas izbacili i niste nam dopustili da ostanemo i napravimo izvještaj o tome što se dogodilo”.
Mendez se ne da zbuniti, govori svoje.
“Ja nisam uključen u ispitivanje pritvorenika, sva pitanja vezana uz to možete postaviti generalu. Još jednom, ispričavam se. Oni znaju da srijedom imamo novinare ovdje i žele skrenuti pozornost”.
Srijeda je očito težak dan u kampu 5. Pet minuta kasnije za nama se zatvaraju vrata. Od naših pet dana u Guantanamu samo je jedan, i to posljednji, predviđen za obilazak zatvora. Vraćamo se u bazu.
Svi se novinari nadaju da će u Guantanamu vidjeti nešto više od onih koji su izvještavali prije njih. Pentagon je nakon napada boraca za ljudska prava, UN-a i europskih čelnika, prema napucima Bijele kuće otvorio vrata zatvora. Ustvari, odškrinuo. No, lista čekanja ipak je duga. Reporter mora poslati puno podataka o sebi, tri recentna rada i proći sigurnosnu provjeru. Ali, ni to ne znači da će biti pozvan.
Na kraju, morate pristati i na to da sav materijal pregledava časnica čija je zadaća cenzurirati ono što, prema kriterijima zapovjedništva, ne smije izaći van. Uglavnom se pozivaju na sigurnosne razloge. Politika prema novinarima u Guantanamu ipak je liberalnija u odnosu na prve godine zatvora. Puno je bilo pitanja za generala Hooda, zapovjednika Joint Task Forcea - Guantanamo od proljeća 2004.
General nam prilazi lakim hodom, pruža ruku i pokazuje da je dobro brifiran.
Prije nego što sam uspjela bilo što reći on je rekao: “Dobar dan, Branka. Kako je u Zagrebu”? U istom stilu obratio se i Vlasti Jeseničnik, dopisnici slovenske televizije te kolegi iz Austrije. Govori s lakoćom. Odmah pitamo za mučenja, pozivamo se na optužbe UN-a, Amnesty Internationala, medija…
- Sve metode ispitivanja koje provodimo možete pronaći u vojnim udžbenicima. Prolistajte priručnike i što nađete tamo, naći ćete i ovdje - kaže general.
Nema mučenja, ne huškate pse na ljude, ne uskraćujete im san?
- Nikada - odlučan je general.
Ne razumijem, ako su prvi pritvorenici dovedeni 2002, ako ih je tada bilo 800, a danas 520, a posljednji je na otok stigao iste godine kada i aktualni zapovjednik baze, znači da su tu uglavnom isti ljudi. O čemu ih ispituju već četiri godine?
- Vidite - zapovjednik mi se obraća ljubazno - to su vrlo, vrlo opasni ljudi. Neću reći top 10, ali visoko su rangirani u mreži terorizma. Zahvaljujući našim metodama uspjeli smo saznati puno o al-Qa’idi i srodnim terorističkim organizacijama. Ali, ja nisam vojnik i ne znam koje su metode ispitivanja dopuštene u vojnim knjigama. Mi, dakle, uglavnom razgovaramo s njima. Sjednemo i pokušamo ih uvjeriti kako je u njihovu interesu da nam kažu jesu li i kako umreženi u neku terorističku organizaciju - strpljivo objašnjava general Hood.
Oprostite, nitko ne kaže da su afganistanski borci članovi pokreta mira, ali nakon toliko vremena niste li mogli pronaći dokaze za ratne zločince, a ostale pustiti… Što biste rekli kada bi 500 Amerikanaca ili Europljana netko držao ovako...
Na to Hood kaže kako ne može zamisliti da netko zarobi 500 nedužnih, ali u redu je da netko izolira 500 terorista i ubojica djece i žena.
Pitanja se vrte u krug. Odgovori su slični. General je pametan i ljubazan, ali odluku o Guantanamu ionako će donijeti politika. Usto, u Guantanamo Bayu svi iskreno vjeruju u svoju misiju.
Pokušavam još jednom. Zahvaljujem na tretmanu koji imamo, priznajem da su svi iznimno profesionalni. Vidjeli smo sve, ćelije, kuhinju gdje se na istom mjestu priprema hrana za vojsku i utamničene, bolnicu, igrališta… ali moram primijetiti: od 500 zatvorenika pokazali su nam deset ljudi i nisu nam dopustili razgovarati ni s jednim od njih. Ostaje dojam da se nešto skriva. - Ne krijemo ništa, smješka se general. Znate, Ženevska konvencija zahtijeva zaštitu pritvorenika i njihove privatnosti. Mi to ne želimo narušavati. Drugi put kad dođete osobno ću vas provesti po kampu - završava naš intervju.
No, Ženevska konvencija sigurno ne poznaje status “ničijih ljudi” u koju kategoriju spadaju ljutiti stanovnici baze. Ljudi koji ne znaju što čekaju. U Guantanamu postoji sudnica. No, u njoj se ne vode prava suđenja već preliminarni procesi. Jednom godišnje svaki uhićenik dočeka svoj red. Borac može imati odvjetnika, ali ne mora. Može imati prevoditelja. Pritvorenik može pratiti slučaj osobno, ali opet - ne mora.
Tri su moguće odluke: oslobađanje, premještaj, daljnje zatočeništvo. Politika je takva da i za zatočenike koji dobiju oslobađajuću odluku mora postojati garancija o sigurnosti u zemlji u koju se vraća. Tako je u kampu zatočena i skupina kineskih boraca koji više nisu procijenjeni kao opasni, no tako ne misle vlasti u Pekingu, pa Kinezi ostaju u Guantanamu.
Vrijeme sporo prolazi u bazi. Svaki vojnik, časnik s kojim razgovarate, priznaje da broji dane do povratka kući. Kubu napuštamo rano ujutro. Večer prije pregledane su nam sve kazete. Traku po traku, brzo i uigrano, dvoje časnika odlučuje što ne možemo objaviti. U našem slučaju samo dva kadra. Ranije su, navodno, na licu mjesta brisali sporne detalje. Sada vas samo upozore čime ćete ugroziti sigurnost Guantanama.
Na malom aerodromu opet ista procedura. Vaganje stvari i putnika, pregledavanje potvrde o sigurnosnoj provjeri. Do Fort Lauderdalea na Floridi letjet ćemo tri sata. U mali avion stane 15 putnika. Nijedan bez papira Pentagona. Uglavnom radnici Guantanama, vojnici koji se vraćaju kući. I novinari koji o istini u Guantanamu znaju tek malo više od onog dana kad su kretali u suprotnom smjeru - prema Kubi.
Post je objavljen 27.02.2006. u 23:47 sati.