JEBALO TE NIŠTA
Ja: Šta ti se danas zanimljiovoga dogodilo?
Ja: Ništa.
I tako bude barem 320 puta godišnje.
Di je meni otišlo tih 320 dana?
Iman teoriju o osjećaju prolaznosti vremena.
Sad će svi reć da kakva je to teorija i da svi to već znaju, al eto, izlažem se na milost i nemilost kritičarima.
Čovjek stvara osjećaj o prolaznosti vremena ne na temelju količine podataka koje je primio u tom intervalu, već na temelju toga koliko su ti podaci bili međusobno različiti.
Primjer: Ovo vrime šta smo u školi mi je prošlo za tren jer su gotovo svi dani kao glavnu značajku imali školu, a svi vikendi su bili međuškolje. Prema tome, za mene se jedan tjedan sastoji od dva različita intervala, moglo bi se reći i dana. Čovjek bi sad očekivao budući da postoji 30ak radnih tjedana, da za mene postoji u tom vremenu samo 60 dana, al to ipak nije istina. Naime, i ovi dani sa školom se dijele na dvije skupine koje se stalno ponavljaju: tjedan sa puno provjera i ispitivanja i tjedan bez svega već navedenog. Vikendi se dijele na subote i ned'lje, a subote na subote kada ne izađem, subote kada izađem(ipak su gotovo svi izlasci jednaki) i na rođendane koji su svi jednaki. Ned'lje su uvik dosadne jer imaju osobinu da su one zapravo dan prije ponediljka, dan kada imaš onaj osjećaj da bi trebao ponavljati za školu (ne znači da ponavljam, al iman osjećaj da je to nešto šta bi triba radit pa mi cili dan ode u k….).
Tako dolazin do zaključka da školska godina traje 6 dana (po mojoj teoriji različitosti informacija).
Pa ko se sića provjera i ispitivanja i svih onih «samo da me ne pita danas, naučit ću za slijedeći put» od priklani i lani?
Ipak, zahvaljujući podsvjesti koja pokupi dojmove iz svih dana (sad mislin na one dane zbog rotacije Zemlje), čovik uspije u tih «6» dana postat nešto pametniji, gluplji i iskusniji.
Ajmo to još malo razradit i pokazat koliko nam vrimena sjebe škola u životu.
Sad san 3. raz. srednje i već jedanaestu godinu iden u školu. Po mome, bi to bilo 66 dana, ali opet ima «ali». Dijelim svoje školovanje na periode koji mi se čine jednakima po svojim karakteristikama pa tako imam:
1. razdoblje: 1.- 4. razred
2. razdoblje: 5. i 6. razred
3. razdoblje: 7. i 8. razred
4. razdoblje: 1. razred
5. razdoblje: 2. i 3. razred – jer mi je sve još svježe, al ne brinite se, i to će isparit
U jedanaest godina san iša oko 3200 dnevova u školu, a u mom mozgu je ostavljen dojam ka da san iša 30 dana.
Hm….., nisan uzea u obzir da škola ne traje cili dan, al ipak, cili dan je usklađen tako da bi se sve podredilo školi pa uzmite ľ one cifre i dobit ćete ccažu koliko mi je škola dana sjebala. Neki će reči da san u školi puno toga naučija itd., al to nije istina, najviše san naučija sa televizije, ilustriranih enciklopedija(ne gledajte me tako čudno) i kompjuterskih igara, a i puno toga san sam od sebe, jednostavno, skužija.
NAJVEĆI STRAH
Strah me da ne upadnem u kolotečinu iz koje ću se izvući tek na samrti kad shvatim da mi je život potraćen i onda umren u agoniji.
Ipak, najviše me strah same prosječnosti, inače najomraženije mi nečegnosti na faci Zemlje.
Moja noćna mora je da nakon šta završin svoje školovanje nađen nekakav posa koji je uvik isti, da nađen neku ženu kućanicu(Bree), da iman kućicu u predgrađu, psa Fida i da živin malograđanskim životom, sretan i zadovoljen tako malim stvarima.
Je li to moja budućnost? Udaljavam li se samim takvim razmišljanjem od takve sudbine?
LJUBAV
Da slot is still empty.
NADA
?
Post je objavljen 19.02.2006. u 13:13 sati.