Hej dragi ljudi! Drage blogerice i blogeri, evo mene opet tu s vama sa svojim novim događajima,doživljajima i razmišljanjima!
Ovako moram vam reći da sam danas imala jako dobar ali i jako tužan i neobičan dan. Jutro je počelo presavršeno da bi ta sreća duže potrajala... Probudila sam se tako vesela i zanosna jer ću imati posljednju utakmicu u ovom dijelu sezone. Osjećala sam se tako polatno i razigrano-poput leptirice! Jednostavno bila sam suuuuuper raspoložena tako sam počela raspremati stan i bio je blistav za jedno od prilike pola sata. Nisam mogla vjerovati da stan od 120 kvadrata mogu tako brzo raspremiti, al eto uspijela sam!? Pitate se kako? Odgovor je jednostavan - bila sam presretna i prezadovoljna te sam uživala spremajući ga. Ali eto da ne duljim te da ne prelazim u dosadu, moram vam se pohvaliti da samo dobile utakmicu (Mostar) protiv Vogošća 3:0 i da sam stvarno razočarana i tužna zbog same atmosfere u terenu. Ne mogu vam opisati kako sam se loše osjećala...
Odbojka je timski sport i ona treba pokazati kolika je jačina tima, koja borbenost i koja složnost vlada između igrača i igračica koje ju igraju, zar ne dragi ljudi? Najviša me je pogodilo to što nismo bile sve za jednu i jedna za sve, a znam da to možemo. Da možemo svima dokazati i svima pokazati kako smo jedna fina mala i složna odbojkaška "Obitelj" Žao mi je što baš to nismo pokazali, jer ja osobno zbog toga igram ovaj sport... ne za rezultat, ne za sebe, ne za trenera već za sve nas skupa,
za cijeli tim, za gledatelje koji nas bodre i za cijeli svoj grad! To je ono što me drži i zbog čega sam presretna jer sam dio jednog takvog tima. HVALA IM NA SVEMU!!!
Danas sam nakon te utakmice doživjela tako grozno suđenje, tako groznu bahatost jednog trenera koji je na sve moguće načine osim onog pravog (IGROM) pokušavao dobiti utakmicu i na kraju ju je i dobio. Ma nek se goni u tri materine kad NEMA OSJEĆAJA NITI IMALO ONOG SPORTSKOG DUHA U SEBI, nak ga je sram i stid, ovakav jedan vandalizam još u životu nisam doživjela MA SRAMOTA!!! Oprostite što psujem ali kad čovjek vidi i doživi ovako nešto jednostavno ne može da ne opsuje.
Ovako, sad ću vam polagano i fino objasniti o čemu se radi... nadam se da će te me razumjeti te da ćete mi oprostiti ako me malo emocije ponesu te ako ponekad i opsujem, nastojet ću se suzdržati,pa vas s toga molim razumite me....please...
Radi se o današnjoj odbojkaškoj utakmici održanoj u Mostaru. Igrale su muška ekipa iz Mostara i iz Breze. Utakmica je završila rezultatom 3:1 za Brezu,ali niti po sportskom ponašanju od strane sudaca, niti njihova trenera ova utakmica nije trebala završiti ovakvim ishodom. Ali pošto NA ŽALOST toliko nepravde i toliko toga lošeg ima u svijetu još jedanput kažem NA ŽALOST toliko toga ima i u sportu. Čisti dokaz nam je ova današnja utakmica, i na treba mi drugi... Zamislite situaciju jednog dvadesetogodišnjeg dečka koji trenira u jednoj ekipi u kojoj doživljava toliko svojih uspona i padova, upoznaje cijeli tim, s mnogim ljudima iz njega ostaje u dobrom odnosu, čuje se telefonom, ponekad i iziđe van... Jednog dana dolazi mu ponuda da se zbog boljih uvijeta za život, preseljava u drugi klub. Tu ponovo upoznaje i steče nove prijatelje, pokušava se uklopiti maksimalno. Žrtvuje svoj odlazak od prijatelja, odvojenost od kuće, pa možda čak gubi i na fuizičkoj pripremljenosti otkako je u taj klub došao, pa stvarno zar tom mladom dečku sve to nije dovoljna patnja i odricanje koje kao takav mora proživljavati, nego ga još pored svega toga njeov bivši trener na utakmici mora prozivati, psovati mu majku, govoriti mu pogrdne riječi? Eto sada ste čuli i mislim da ste shvatili o čemu vam pričam, pa eto sada mi molim vas recite što je taj mladić skrivio? Zašto je sve to morao proživjeti, zašto se među svojim prijateljima, svojim igračima, svojim suigračima, na kraju krajeva sa svojim vršnjacima mora osjećati poput crne ovce? Pa daj recite mi, čime je to ovaj dečko zaslužio? Što je želio imati - malo ljepši i lagodniji život nego ga je imao u svome gradu? Što ne želi poput ostalih mu vršnjaka živjeti na tuđoj grbači? Daj eto malo razmislite, pa vas molim da mi odgovorite.
A tek što reći na suce koji su jedno takvo ponašanje trenera Breze dopustili, te da su na sve to mirno sjedili i pravili se "ludi". Nego svaka vam čast za izvrstan scenarij, za toliku gorčinu u ustima ne samo navijača, igrača nago i slučajnih prolaznika.... Što na sve to reći? Meni koja sam igrajući zbog toga što ponekad nešto opsujem lopti dobila žuti karton, a jednom takvom idiotu od trenera suci da ne dadnu žuti karton? Stvarno se onda upitam kuda sve to vodi čovječe? Do kad će se ovakvi događaji zataškavati i kriti? Do kuda ide ta naša ljudskost kad nam se danas gotovo sve može kupiti novcem - pa i ČAST? NE MOGU VJEROVATI.....
Veliki pozdrav heroju (Marijo) koji je takvo psihičko maltretiranje podnio hladne i mirne glave!
A njegovom treneru želim samo poručiti jedno - da on zaista nije normalna osoba, pa na takav način dobivati utakmice????? Nak ga je stid i sram!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!Nadam se da će uskoro svi igrači koje on trenira shvatiti što se danas dogodilo, te da će ga svi uskoro NAPUSTITI! Jer ista sudbima čeka i vas,nedajte mu da vas zavara?
Ijoš nešto želim reći sucima: Sve nas jednoga dana čeka sud od Svevišnjega,samo ću ga zamoliti da se sjeti ove današnje utakmice te da vam On sudi kao što ste vi danas sudili nama!!PUSA I VELIKI POZDRAV SVIM ODBOJKAŠIMA I ODBOJKAŠICAMA (poštenim)!!!
Post je objavljen 18.02.2006. u 21:58 sati.