".... Iz misli je prenu lagano ljuljanje vlaka, i jednolični zvuk vagona
na tračnicama. Bila je na nekoliko trenutaka u jednom sasvim
drugom svijetu... ili kako bi se moglo reći... u nekom drugom filmu...
u kojemu je ona igrala glavnu ulogu... ulogu svoga života. Nije ni
znala kako i zašto i na koju foru je baš njoj dodjeljena... jer u
stvari nije je ni željela... nije ništa znala o tom filmu... i mislila je
da to nikad neće biti «njen» film.
Ona, glavna glumica, sjedi u svom srebrnom autu... vozi putem
koji joj je bio već tako dobro poznat. Ima cilj pred sobom, zna
gdje treba stići i zna tko je tamo čeka... Njen glavni glumac... onaj
zbog kojeg je ona ovdje, onaj koji joj je dao tu ulogu... ulogu
žene koja uzima nešto što joj se daje i koja po prvi puta zna da to
želi, bez srama i bez predrasuda i bez osjećaja krivnje.
Evo je, stigla je, i tek što izlazi iz svog auto, evo i njega... i u tom
trenu ona više nije glumica, ona je ta koja osjeća i koja je
zaboravila sav tekst i naputke... sve ono što je naučila...jednostavno
je nestalo i rasplinulo se u trenu. Prati drhtavim koracima njegove
korake... ulazi za njim u sobu... i stane. Izgubila je pojam vremena i
mjesta... ova sobica je tako mala... a opet je cijeli jedan svijet koji
je izgradila s njime... I ništa ne dopire do njih... nema ničega sem ta
dva srca koja kucaju... ta dva tijela koja se predju jedno drugome...
tihi šapat... nježni dodir... Samo nježne ruke oko struka, topli dah
na vratu, njegova kosa na njenom licu... Osjeća toliku sigurnost...
kao da nikad nitko više na ovom svijetu neće je moći povrijediti...
jer on je tu... da je čuva... Kad bi mogla... zauvijek bi ostala u tom
njihovom svijetu... ali scenarijo je drugačiji..
Ona mora smoći snage i ustati, obući se, pokupiti svoje osjećaje i
otići. Ona se mora vratiti u jedan sasvim drugi svijet... u svoj svijet...
gdje su svi njezini koji je poznaju... gdje je odrasla... gdje je rađala...
gdje je pratila prve korake svoje djece... gdje je bila uspješna u poslu
i tamo gdje je bila toliko usamljena kao da je bila sama na planetu...
Zadnji poljubac... zagrljaj... stisak ruke... i ona je već bila na putu...
povratka... I svaki puta se sve teže vraćala... svaki puta je dio njenog
srca ostajao tamo u onoj malo sobici.....
Kaaaarteeee molim! Prenu je dubok muški glas iz njenih snova...
Pogledala je kroz prozor... poznati zavoji... poznata raskršća...
prodavaone... table s ispisanim imenima mjesta....
Lovila je komadiće iskidanog srca... i saklupljala ga... ne da bi živjela...
već da bi se sjećala...."
Post je objavljen 18.02.2006. u 22:12 sati.