"Krhka je ta ljubav, koja se od prvog udarca lomi."
Ruska
Ni nakon treninga u petak moja privrženost karateu nije se uspjela slomiti. Čim sam ušao u svlačionicu, osjetio sam pripadnost grupi. Bio sam uvjeren da bi svatko od nas pomogao jedan drugome u nevolji. To mi na neki način i je bit karatea, te istočnjačkih vještina u cjelini.
Sensei Kurokawa Makoto predao mi je ogrtač i pojas. Zasad tek bijeli. Zaslužio sam ogrtač svojim zalaganjem. Sad ću biti doživotan član kluba "Khan Karate". Doduše, moći ću trenirati u klubu samo dok plaćam. To je razumljivo. Karate je plemenit, ali mora opstajati u današnjem surovom svijetu. Što se ogrtača tiće, moram ga nositi na trenirku i kratku majicu. Tako svi nose. Jedino sensei ne nosi ništa ispod ogrtača jer "takvom vještinom izvodi udarce da se ne vidi ništa ispod". To mi je ispričao Liu. Ne znam, nije mi to bilo baš uvjerljivo. Nikola je to potkrijepio nekim fizikalnim teorijama i dinamičnošću. I dalje mi nije bilo jasno. Ni uvjerljivo. Ali dobro, treba vjerovati svom senseiju.
Opazio sam da udarce na treningu izvodim lakše, sa više žara. Izdržao sam trening u cjelini. Martin me prisno potapšao po ramenima. Sensei mi se obratio i izrekao nešto. Liu mi je preveo. Bile su to čestitke za moju predanost i pokazani talent. Moram priznati da me oblilo crvenilo. Ne znam da li to priliči pravom karatisti.
Poslije nas je Martin vodio na piće. Odveo nas je u Hemingway. Tamo je sve bilo puno. Ipak, pošto je Martin jako dobar s čuvarima na ulazu, uspjeli smo ishoditi stol. Martin je krenuo plaćati koktele, šarene i sa raznim kišobrančićima. Liu je rekao da pravi borci ne piju alkohol, ali je pohvalio gracioznost i sklad boja i kišobrančića na svom koktelu. Pio je u tu čast. Nikola je spominjao nekakve karboksilne skupine i etanol. Također je pio. Pio sam i ja. Nisam vičan alkoholu, ali nije na odmet. Pića su dolazila na stol, a mi smo pili.
Danas ujutro osjetio sam potpunu pročišćenost uma, ali i snažnu, oštru bol u glavi. Probudio me kolega pozivom na telefon. Pokušao sam pričati s njim. Ipak nisam mogao složiti jednostavnu rečenicu. Mislim da je ovo prvi put da sam doživio zloglasni mamurluk. Ne smijem više piti. Ne valja to. Treba se posvetiti ljepšim i čišćim stvarima u životu. Posao danju, karate navečer, a noću spavanje. To je pravi sklad. Moj raspored kakvog ga želim. Nema više vremena za alkoholom.
Unatoč snažnoj boli i nedostatku koncentracije, ipak sam instinktivno osjećao nekakvo zadovoljstvo. Ni ne sumnjam da je to zbog jučerašnjeg okrepljujućeg treninga. Shodno tome, mogu samo ponoviti citat s početka ovog posta: