Sjetila sam se danas filma Gospodar Prstenova. I to ne bilo kojeg, već poimence dijela II: Two Towers. Ona bitka i ništa drugo, uglavnom. Eh, kako se ja rijetko iznebuha sjetim filmova, ovaj je memento pomalo čudnovat. Iako je ipak moguće da sam ga izvukla iz memorijskog pretinca «Traume» – a ne «Filmovi». A ako jest tako - onda ovo što će uslijediti niže neće biti ezoterijska propaganda čuda i čiribiribarija, već najobičnija reminiscentna psihoterapija. A štagod je da je - besplatno je i ne deblja.
Eto čudo.
Samaritanac Beskičmenjak ide u Mordor
U Dubrovniku smo, zima je 2003., siječanj ili veljača. Znam to jer je internacionalna premijera Two Towers bila 18.12.2002., a u «cijeloj Hrvatskoj» isto tad ili neznatno poslije. Negdje tamo oko 14.12. Ring-fanatici iz moje ekipe su išli kupiti karte. Tako smo naučili da termin «cijela Hrvatska» u kinematografskom žargonu ne obuhvaća Grad Dubrovnik. A ima bit da i sa kalendarom nešto šteka, jer 18.12. stiže u Dubrovnik tek negdje tijekom siječnja ili veljače. Ma neka, e. Odnia vrag prišu.
Ja sam odmah nakon toga bila malo na Zapadu te sam građansku dužnost poznavanja triologije obavila tamo, polu-prisilno. Jer ja ni inače ne volim takve filmove. No... šta je malo nijekanja vlastitog ukusa u ime dobrog druženja?
Skoro pa ništa, jer tijekom filma nitko nije pričao. Sa sobom sam se sasvim lijepo družila.
Film mi se nije svidio. Nikako, čak ni iz onih preudobnih fotelja Cinestar-style. Ništa. Predug, prerazvučen i 'prevezan za autorski rad'. Ovo treće hoće reći da se mene pitalo, netko bi se od editora pozabavio kritičkim sažimanjem iliti REZANJEM. prvenstveno onih beskonačnih scena bitke; tja - moglo je sve stat u +/- 5-10min? Samo se trebalo lijepo ugledat na druge amere 'bum-bum' stila, pa to malo adaptirat u duhu 'kratkog postupka'. Npr. viljenjak, patuljak, prigodna eksplozivna naprava i - čiča-miča-gotova-priča! Mogao je stati i treći dio!
Ali dobro. Jer ipak - tko sam ja da išta kažem??? (evo dakle disclaimer. On je subliminalan, kaže šta se može, a šta ne; obično navodi i par prilika koje su tebi na štetu, a ne potpadaju pod osnovu Ugovora. Disclaimeri su redovito smješteni na teško vidljivim mjestima, kao na kraju dokumenta (kad izgubite koncentraciju) ili u fusnoti (koju vidite ako vam je oko sokolovo). Obično se tiska veličinom fonta koju koriste još samo u oftalmološkim ordinacijama za testove vida pilota, dok se u ostalim organizacijama smatra 'opasnosti na radu'. Slučajna poanta je da uvijek treba pročitati taj tekst za provjeru vida, ili ono što izgleda kao da ne može biti išta bitno.) Moj disclaimer ipak samo hoće reći da lijepo molim sve fanatike i fanove Gospodara prstenova da spuste oružje. Ne pucajte. Dolazim u miru. Ja samo ne volim takve filmove, a pogotovo ne u repetama. A da ste ikad sjeli na stolice kina u Dubrovniku, shvatili biste – i još mi ponudili pomoć. Sve što hoću reći jest da ja niti u jednom trenutku nakon tog prvog gledanja nisam imala nikakvu namjeru, ma ni malu, mikro, manju od priona - da ponovo gledam taj film. Jok ja.
Onda se skupila moja ekipa. – Idemo?, - Ne idemo. (x n) Pa malo moljakanja, ali ja sam bila čvrsta. (x n) No sistematiziranim naporima tijekom onih mjesec dana viška u dubrovačkom kalendaru te brojčanom nadmoći, uspjeli su me privoliti. Ah... ipak je to bila ekipna aktivnost - šta je još malo nijekanja vlastitog ukusa u ime dobrog druženja??
Ama baš ništa, osim što
a) ja inače ne volim takve filmove,
b) već sam gledala taj film koji ni inače ne volim,
c) znam da traje koliko i sam beskraj,
d) znam da su stolice u kinu otkupljene na rashodu iz isposničkog centra.
I znam da pošto sam sama pristala nema njorganja drugima. Jer kad se tako janjeće predaš na kraju je sve tvoja odgovornost (tj. - moja). Ilitiga 'sam pao – sam se ubio'. Mašala!
Elem, već pred kraj uvodne špice pomislila sam da imam gliste. Liht panika. Razmišljela sam o bijegu, dodatnoj hrani i napicima, pokušaju spavanja. Sve sprovela, sa manje ili više uspjeha. Za 40ak minuta sam prešla na drastičniju razinu. Kao npr. razmišljanje gdje bi Vilenjak i Patuljak u onoj tvrđavi mogli uopće naći neke bombe? Nije bitno koje, samo da skrate trajanje filma na manje od vječnosti?? Samo usput budi rečeno - ja sam inače poprilično ekstremistički nastrojena protiv a) bilo kakve vrste nasilja, b) bilo kakvog oružja, eksploziva i sl., ali ovdje sam primjenila onu narodnu 'iznimka potvrđuje pravilo'.
Svejedno, sve zaludu, ništ' nije pomoglo. Drvljem i kamenjem. I strijelama. Nakon otprilike sat vremena toga već sam se 2 puta pišala, napila i najela, prijatelja desno do mene nahuškala da njorgamo skupa, a ove lijevo natjerala da požele da me nikada nisu znali. Ostali ljudi u kinu su sigurno bili zahvalni što me ne znaju.
Mene je u međuvremenu oduševljavala ironija činjenice da me nisu izbacili iz kina. Jer da sam ja bila čuvar - ja bi se bila izbacila. A da me jest izbacio - vjerovatno bih mu još bila zahvalna. Ali nije, pa ništa.
U to doba je moje tijelo počelo davati izdajničke znakove totalnog kraha motorike uslijed neizdržive neugodnosti podloge. Tutto completo - krsta, donji dio leđa, vrat, koljena, bedreni mišići, listovi, srce, duša. A malo i stomak od svega što sam pojela. K svemu tome, nije baš ni da sam bila vele smirena; više nekako bipolarno histerična (izmišljeni termin, op.a.). U jednom trenu sam se uhvatila kako planiram sabotažu projekcije inscenacijom psihičkog napada popraćenog prigodnim jecajima i krikovima. Srećom sam odustala, shvativši a) da je to ipak kino (a ne kaznionica) te da su neki tu svojom voljom, da su platili i da im se film možda i sviđa. a čak i da im se ne sviđa, nipošto ne bih htjela prekinuti projekciju upola pa da se ljudi moraju vratiti da vide kraj – nipošto; b) druga epifanija bijaše da ja ipak živim i radim tu, da je ovo jedino gradsko kino, a k tome i dupkom puno. Pa se iz te perspektive dramatizacija napada učinila posve luđačkom idejom [pogrdno]. A kako ni po prirodi nisam sklona javnim ekscesima i usto sam nespretna, naprosto sumnjam da bih mogla to odsimulirati bez da se zaista ozlijedim ili počnem histerično smijati. Ili se srušim pronto čim se ustanem - pošto mi je jedna od dvije noge zaspala (ukočila se)? jer ja baš u tom trenu kada skočim da odsimuliram zaboravim koja je ono trenutno ukočena. A zaboaravim zato što sam im neprestano mijenjala pozicije iz predostrožnosti - ako se npr. budem morala naglo ustati... eh, da je sve upamtiti.
No dobro je, jer sve su ovo hipotetičke situacije. kojih sam tijekom filma skupila dovoljno za parodiju pristojnog trajanja. 'Trajanja' za obične ljude - ne za askete ili mazohiste... dakle, nešto manje od pola ovoga... Ako ovo ikada završi, TO JEST.
Srećom - znam da hoće! A to mi je nagrada zato što se tijekom cijele operacije "Samaritanac-Beskičmenjak ide u Mordor" nisam mogla utješiti onom dobrom starom: «a možda je sad već pri kraju?». A sve zato što sam - kako znamo - film već vidila. I dobro, sama sam si kriva.
no zato sam po prvi put doživjela orgazmičku ekstazu čitajući imena odjavne špice, a to nisam znala da je uopće moguće. I stoga koliko god djelovala kao pasivni neurotični sadist lights koji ne zna reći NE, taj sam put iz kina otišla zadovoljna. Odmah nakon što mi je osoblje pomoglo išepsati na Trnoružičastim nogama.
Nakon toga je još samo nedostajala moja ekipa koja je netragom nestala još prije nego su se upalila svjetla. Na tren mi je prostrujalo glavom da ih je možda bilo sram mog stenjanja dok sam sricala imena svih suradnika na filmu, u nadi da ću ih zapamtiti za neki slučaj. Ali ne, nije moguće...
prije će bit da su im slabe bešike. a i prošlo je tri sata... kad tako razmislim, i bolje da su kibli prije nego su se upalila svjetla.