Još jednom dobar dan svima!
Nadam se da ima ljudi koji čitaju ovakve stvari poput mog bloga, ne zato što mislim da mogu nešto pametno naučiti, nego zato što bih ja eventualno mogao nešto naučiti. Uvijek je lijepo kad ti netko kaže, 'čuj stari, nisi u pravu kad tako mislis', ili 'da, da slažem se' ili bilo kakav komentar, koji te donekle može usmjeriti i na drugačije načine razmišljanja, možda na način koji ti nikad ne bi ni pao na pamet. No, da ne dužim previše (zna i od viška glava boljeti, ma što uzrečica rekla o tome J ) Danas sam gledao onu seriju Dodir s neba, bila je prilično dirljiva i pogodna za puštanje potoka suza, i meni je koja krenula (nema veze što sam muško). No, ono što me bacilo u razmišljanje je bila postavljena zagonetka koja glasi: 'Ako čovjek nosi tri paketa od kojih je svaki težak 2kg, a mora ići preko mosta čija je nosivost 90kg. Čovjek je težak 86kg, kako će to uspjeti?' Što se mene tiče, ovo nije zagonetka s jednim rješenjem, jer može čovjek prenijeti dva paketa pa se vratiti po onaj treći, no to nije rješenje koje su oni tamo rekli. Rješenje je da bi čovjek trebao žonglirati tim paketima, onda je uvijek težak 90kg, jer je jedan paket uvijek u zraku. Sve to je bila samo metafora za ljudski život. Most predstavlja taj naš život koji moramo prijeći, paketi su sve nedaće i problemi koji nas opterećuju tijekom tog našeg puta, a taj čovjek smo naravno mi. I svi smo mi u životu opterećeni više nego što nam naša deklarirana tvornička nosivost dopušta. Kako dakle, većina nas ipak uspjeva doći do kraja tog mosta, a da ne posustane na njegovoj sredini, ili ne daj Bože na njegovom početku. Naravno stvar je u žongliranju, malo nosimo jedan problem, malo drugi, treći itd... kad rješavamo jednu situaciju za drugom lakše je izvući se živ nego da nas sve paralelno napadnu. Nakon što sam malo bolje shvatio metaforu, uvidio sam da ono moje rješenje zagonetke ovdje ne bi upalilo, jer u pravom životu nema vraćanja natrag. U pravom životu imaš samo dvije opcije, ili guraš hrabro naprijed ili most puca! No, nameće mi se pitanje, što kad dođemo do kraja mosta? Što onda? Da li i dalje moramo žonglirati? Da li nas netko onda riješi tih problema? Da li nas možda onda čeka opet neki novi most s novim problemima (što bi već potvrdilo postojanje reinkarnacije, ali nećemo sad o toj temi). I još nešto, nas je puno na ovom svijetu, i svatko ima svoj most, i svi ga prelazimo jednakom brzinom, jer isto vrijeme vrijedi za sve, no ipak ga neki pređu prije drugih. To je samo zato što neki nažalost imaju jako kratak most, ponekad ga čak ne bi nazvao ni mostom, prije čuprijom (svi Slavonci znaju što je to), a drugi sretnici prelaze mostove koji bi svojom dužinom mogli kontinente povezivati. I što onda? Da li ovi s kratkim mostovima čekaju dok svi ne pređu svoje mostove ili oni već grabe neki drugi, treći...tko zna koji most. No, kako god da bilo, mislim da vam je najbolje što prije naučiti žonglirati svojim osjećajima, problemima, nepovoljnim prilikama, ali isto tako i sretnim stvarima(i one znaju čovjeka izbaciti iz ravnoteže). Dakle, to bi vam bio moj savjet, ljudi žonglirajte kao da vam život ovisi o tome (a i ovisi)
Pozdraw!
Post je objavljen 18.02.2006. u 18:14 sati.