Ovo je sve možda baš sigurno istinito...
Long, long time ago…I can still remember…
Dvije su djevojčice bile najbolje prijateljice…Izabela i Marija…Sve što su radile, radile su zajedno. Živjele su blizu, pa su se svaki dan posjećivale i zajedno igrale izvan škole. Izabela je bila ekstrovertirana, a Marija introvertirana, tako da je prva djevojčica uvijek imala glavnu riječ. Drugoj je bilo potpuno svejedno, glavno da ona ima svoju prijateljicu uza se.
Izabela bi katkada iskorištavala Mariju za svoje prljave poslove. Rekla bi joj da uvrijedi nekog iz razreda ili dovikuje staricama koje su prolazile pokraj njih…. I Marija bi to činila, samo da Izabela bude sretna.
Izabela je imala čudnu narav. Bilo je razdoblja, koja su trajala i po nekoliko mjeseci, kad bi ona sebi izabrala novu prijateljicu, a Mariju «stavila na led». Tada bi izmišljala priče i tračeve o Mariji. Toliko je bila popularna u razredu da je mogla nagovoriti sve djevojčice da se rugaju Mariji zato što nije bila mršava kao one. I one bi to činile…a Marija bi plakala.. katkada čak i izjurila iz razreda usred nastave. Ni učiteljica nije mogla pomoći…nitko… To nije spriječilo Mariju da bude odlična. Htjela je bar na taj način pokazati kako je jaka, kako ju ne mogu slomiti potpuno… No iznutra se slamala… Trajalo je to oko 5 ili 6 godina…
U nekoliko su navrata došle nove učenice s kojima se Marija prva sprijateljila, ali ih je onda Izabela okrenula protiv nje, jedno se vrijeme družila s njima, a onda i njih odbacila. Sve je na sličan način funkcioniralo kod Izabele.
U Jednom je trenutku došlo do promjena u školi. Izabela i Marija nisu više bile isti razred. Iako su se njihove majke i one trudile da dvije djevojčice nastave zajedničko školovanje, zakon je odredio drukčije.
Tek je iduće školske godine Marija uvidjela što znači živjeti, što znači imati svoje mišljenje. Tada je otkrila da može u razredu reći što misli a da ju nitko ne ismijava. Stekla je i malo samopouzdanja jer su svi u razredu bili dobri prema njoj. Nije u to vrijeme imala najbolju prijateljici ;bila je dobra sa svima. Te su dvije godine prošle veoma brzo.
Izabela je uvijek bila negdje u blizini, ali nije više pričala s Marijom. Dvije duge godine…Marija nije znala zašto one ne pričaju, jednostavno se dogodilo…Prvo su se samo pozdravljale, a onda je Izabela počela gledati u drugu stranu kad bi Marija prolazila.
Marija je bez Izabele osjetila slobodu…No nešto je i shvatila…ali tek nakon tri godine. Izabela ju je maltretirala. Ne fizički, već psihički, sa svim onim silnim svađama, izrugivanjima…kroz čitavu mladost narušavala je Marijinu osobnost, jednostavno rečeno – zlostavljala ju je. Bila je to grozna spoznaja koju je Marija isprva odbijala…No što je učinjeno, učinjeno je…povratka nije bilo…
Mogla je samo nastaviti dalje, početi izgrađivati sebe ispočetka. To je i učinila. Upoznala je novu djevojku – Jelenu. Jelena je bila vrlo posebna djevojčica, pričljivija od Marije. U početku je izvlačila riječi iz nje, a kasnije su one same počele izlaziti.
Otada su Marija i Jelena prošle mnogo toga zajedno. Jedna su drugoj bile oslonac, utjeha, jedna je drugoj uvijek pomagala, jedna je drugu savjetovala, tješila, nasmijavala. Jedna bez druge nisu mogle. I danas je tako.
Baš kad se činilo da je sve gotovo, da je Izabela prošlost, počela je srednja škola. Marija i Izabela ponovno su dospjele u isti razred. Neke su se stvari morale razriješiti. Dvije su djevojke duuugo razgovarale o protekle dvije godine, ali Marija nije saznala što je bio uzrok Izabelinom ponašanju.
Danas još uvijek dvije djevojke idu u razred. Pričaju samo koliko je nužno. Izabela povremeno ponovno napadne Mariju ili njezine prijateljice. No sada su neke stvari drukčije, ljudi su se promijenili, napadi su okrutniji i žešći, ali i Marija je starija, i Marija je nešto naučila.
Post je objavljen 17.02.2006. u 22:48 sati.