Petak, došo kući iz škole, jeo, obavio veliku nuždu usput i malu, pa otišo na net. Odem na blog, kad tam vidim komentar od "mala ziherica punk os". Razmišljam ko je to, kad pročitam "uživaj mi puuuuuuuuuusa iz 1.gimnazije". Razmišljam ko bi to mogo biti i sjetim to mora da je Marita. Nju jedinu znam iz opće. Odem na njen blog i vidim njenu sliku. Sad sam siguran da je to ona. Sjetim starih dobrih dana, kada nas je bilo čak 34. Bili smo ludi, genijalni, lijepi, pametni i bili smo svi za jedan, jedan za sve! Zajebavali smo se, bježali sa geografije, smijali se Kasinim vicevima, i uživali slušajući Kordićku i Maritu kako pjevaju "moje selo ostalo u tami, sad u njemu žive muslimani!". Tako mi cijeli prvi razred, sretno završili, neki na popravke, neki na more, neki kod kuće. Krenuli smo u 2. razred. Više ništa nije isto, nema naših djelova. Znate kada uhvatimo onog velikog komarca pa mu kidamo noge. Takvi smo i mi. Bili smo jedan veliki komarac, a sad nam je neko otkinuo 2 noge. Nema Marka, nema Marite. Još smo uvijek ludi, genijalni, lijepi, pametni, ali nismo više jedan za sve, svi za jednog. Nema više "moje selo ostalo u tami, sad u njemu žive muslimani!". Nekoliko puta smo već pokušali pobjeći sa sata (matematike...), ali nismo više tako složni. Je li moguće da više nismo tako super složni, je li moguće da smo se raspali. Neznam, možda. Samo će vrijeme pokazati. Hvala ti Marita, hvala ti Marko. Tebi Marko na zajebavanju, smijehu i ogovaranju KOPIĆKE. Hvala ti Marita na smjehu, hvala ti na ideji za blog. Sjećat ću vas se uvijek. A za razred još ima nade, vrlo malo, ali još ima. Uživajte ljudi, ne zaboravite one koji vas ne zaboravljaju.
PS: OVAJ POST JE POSVEĆEN CIJELOM BIVŠEM 1.A IZ 2. GIMNAZIJE "OSIJEK", POSEBNO MARITI BABIĆ I MARKU DUMANČIĆU.
Post je objavljen 17.02.2006. u 20:24 sati.