Austrougarska monarhija je bila trn u oku Americi, kao što je Austrougarskoj bilo hrvatsko i češko pitanje. Stari, brkati car Franc Jožef nije za života svojega htio ni čuti za reforme; bio je «stara konzerva» koja je pripadala predbideovskom razdoblju. Nije htio ni čuti za WC školjku, bila ona makar i od suhoga zlata. Njemu je kahlica bila za kaku, a gusje pero za potpis.
Tako se na bečkom dvoru trefio neki koncert. Jednom je muzičaru bilo sila tamo gdje car ide pješke, pa je ostavio svoju trubu koja je imala oblik WC školjke. Car je mislio da je to neka inovacija postavljena u njegovu čast i on se muzičaru popišao u trubu. Muzičar se naspominjao carske mamice, jer nije znao čija je to pišalina; mislio je da mu je to napravio neki konjušar ili sobar. Car je, kao i turski sultan imao metodu da bi svakome tko bi mu se zamjerio, davao šup-kartu za zemlju Bosnu. Tu su radili Turci, Srbi, Portugalci, Španjolci, Francuzi, Nijemci i ini, zbog čega je Bosna i danas puna raznih divnih naroda koji se doduše znaju s vremena na vrijeme malo potući.
Kad je car Franc Jožef jednom zgodom bio na manevrima blizu slovenske granice, desilo se da mora potpisati neka akta. Carski pisar se napio kao svinja i ostao je hrkati u austrijskom garnizonu u Grazu, dok su se manevri održavali uz samu slovensku granicu kod Šentilja. Normalno je da je oko carskog šatora bio najveći muving, kao što je nekada bilo oko Napoleonovog šatora i šatora Aleksandra Makedonskog, zvanog Veliki; svi su se dodvoravali gospodarima života i smrti. Neke je obasjala sreća, a druge su pak okovali i smaknuli, sve je zavisilo kako ti je pao grah. Toga dana je jedan naš Agramer pružio nalivpero caru kako bi potpisao spomenuta akta, a to je bio izum inženjera Slavoljuba Penkale. Tako nešto car nikada nije držao u ruci, pa je napravu gledao mršteći se kao da je to neka eksplozivna naprava. I tako naš čovac ni kriv ni dužan dobije šup-kartu za zemlju Bosnu.
Post je objavljen 17.02.2006. u 18:59 sati.