Motovun je čarobno mjesto i kad ne traje Motovunski filmski festival, pogotovo ako s pravim ljudima u pravo vrijeme s pravim stvarima na stolu zasjednete dovoljno dugo da se priče imaju vremena opustiti, osloboditi, i krenuti. Evo, sinoć sam imao zadovoljstvo da nakon jednog rutinskog seoskonovinarskog posla zasjednem s ljudima usred Motovuna, i toliko se priča napričalo da ih moram zapisati kako ih ne bi zaboravio. Materijala za literaturu za barem desetoro pisaca!
Najprije su se vrtjele lovačke priče, u društvu je bilo dosta lovaca. Pričao je jedan kako ga njegov osamdesetpetgodišnji susjed (koji se nedavno baš pohvalio da su mu nakon liječničkog pregleda produžili vozačku dozvolu, ali samo na tri godine) stalno gnjavi da idu zajedno u lov, pa je naposljetku pristao, i zadivio se kako je starčić okretan, vješt, snalažljiv, kako se u penjanju na čeku i opremanju svog položaja snalazi puno bolje nego neki puno mlađi. Nisu ništa ulovili, ali se onda prešlo na priče tko je kada što ulovio, pa smo se spomenuli povratka medvjeda u Istru, i vukova, i risova, o drugim beštijama da se i ne govori, kažu ljudi da se divljač posljednjih godina namnožila kao nikada. Kad je pojam "namnožavanje" ušao u ragovor, pitao sam ih kako se nose s nutrijama, koje su prije nekoliko godina pobjegle iz jednog uzgajališta u dolini Mirne blizu mora, pa su se u njima ugodnom staništu proširile sve do Buzeta, i jedu ljudima kukuruz i krumpire, otimajući se za te darove prirode s divljim svinjama. E sad, jedan kaže kako su nutrije mirne i plahe i kako neće nikome ništa, drugi su vidjeli primjerke od dva metra i to u napadačkim akcijama, treći procjenjuju da bi takva zvjerka lako i psa zaklala, četvrti su se s njima hrvali i grizli ih za rep. S nutrija se prešlo na zmije, pa smo se podsjetili priče otprije pola stoljeća da su ljudi iz ovoga kraja koji su s talijanskom vojskom bili u Africi donijeli doma nekakvog udava i pustili ga u Mirnu, pa se godinama poslije, sve do danas, tu i tamo našao poneki očevidac koji bi tog udava vidio, svaki put sve većeg, dok u priču nije ušao drugi jedan udav, koji je prije nekoliko godina pobjegao iz cirkusa u Buzetu, ali su ga nedugo poslije našli uginulog uz korito Mirne, samo po bojama nisu bili sigurni je li to baš taj iz cirkusa, ili možda onaj otprije pola stoljeća, iz Afrike, pa ako je to taj drugi, onda onaj iz cirkusa još uvijek negdje blizu živi, a ako je to ipak cirkuski i ako je prirodno da posthumno mijenja boju, e, onda se negdje još uvijek skriva onaj afrički.
Priča o zmijama nastavljena je prisjećanjima na susrete s guževima, poskocima (jedan ga je ubio puškom, grdosiju, pola metra je imao!), riđovkama i nekom trećom otrovnicom kojoj se nitko nije mogao sjetiti imena, pa je onda iskrsnuo opis neke debele dugačke šarene zmije koja je nakon razmjene iskustava identificirana kao četveroprugi kravosas, a jako lijepa slika te zmije otisnuta je u fenomenalnoj knjizi "Prirodne znamenitosti Hrvatske", pa kad se već razgovor navezao na tu knjigu (doista fenomenalnu), prisjetim se da se u njoj spominje neki ogromni hrast u blizini Kaldira, pa pitam (u društvu su bila i trojica Kaldiraca, odnosno Kardečana kako sami sebe zovu, ali to je već druga priča) gdje je taj hrast jer ga još nemam u svojoj novinarskoj evidenciji, a oni skrušeno priznaju kako ga više nema, srušen je, kažu, odavno, ali zna se mjesto na kojemu je bio, čak se i njiva koja se tamo nalazi još i danas naziva "pod dubom". Obuzme me veliko nezadovoljstvo, pa se zanimam za detalje, kada je to drvo srušeno, tko ga je srušio, a oni kažu uuu!, prije možda i pedeset godina (kako to onda nisu znali sastavljači "Prirodnih znamenitosti Hrvatske"?), ali ima tamo neki koji zna sve o tome (uvijek tamo neki zna više o tome od onih s kojima razgovaraš), dobro, velim, posjetit ćemo tog tamo nekog, ali, pitam ja njih, znate li vi što ste srušili? Ne znaju, kažu oni, a ja im ispričam jednu od varijanti legende o Atili koja je zapisana baš tamo negdje prije pola stoljeća negdje u dolini Mirne ili u zapadnoj Istri, a legenda kaže da je Atila, Bič božji, u svojim haranjima Istrom rasturio i popalio sve i svašta, i ništa nije ostalo cijelo, "osim jenega velikega duba poli Kaldira". Taj dub, odnosno hrast, koji je dakle preživio Atilina osvajanja, pao je sasvim nedavno, od ljudske ruke nekog od naših suvremenika, tragično, kažem ja njima, a oni šta će, slegnu ramenima.
O mnogim smo još stvarima pričali, bilo je na stolu i dosta terana, pa su se neke stvari do sutradan i zaboravile, ali podsjetit ćemo ih se već, sljedeći put... A da, pričali smo i o tome kako su jednom tenkovi zalutali u Motovun, ali to je toliko dobra priča da ju moram ispričati zasebno, jednom drugom prilikom.
A uzgred: vozeći se prema Motovunu čuo sam na radiju hrvatski prepjev jedne od meni najmilijih pjesama Doorsa, "People are strange". Išla je bez ikakve najave, odmah poslije bloka reklama, neko vrijeme sam mislio da je i to neka reklama, jer je baš tako zvučala. Prepjev je čak i više-manje dobar, ali muški glas koji je pjevao i aranžman bili su iritantni do daske. Zna li netko čije je to (zlo)djelo? Što navodi ljude na takve stvari? Lošom se obradom, nažalost, može ogaditi i original...
Post je objavljen 17.02.2006. u 13:49 sati.