...Na obali rijeke sjela sam i plakala.Legenda kaže da se sve što padne u rijeku pretvori u kamenje njenog korita.O, kamo sreće kad bih ja mogla isčupat svoje srce iz grudiju i baciti ga u bujicu, pa ne bi bilo više boli, ni čežnja, ni uspomena.
Na obali rijeke sjela sam i plakala.Zima je bila oštra i osjećala sam kako mi ledene suze klize niz lice, da bi se potom pomiješale s ledenom vodom koja je protjecala predamnom.Negdje se ova rijeka sjedinjujue s drugom, pa još s drugom, sve dok se daleko od mojih očiju i mog srca sve te vode ne uliju u more.
Neka moje suze teku šta dalje, da moja ljubav nikad ne sazna da sam jednog dana plakala za njim.Neka samo teku šta dalje, pa ću jednom i zaboraviti rijeku, park, maglu, puteve kojim smo zajedno prošli.
Zaboravit ću ceste, planine i poljane mojih snova-snova koji su bili moji, a ja ih nisam poznavala...
Post je objavljen 17.02.2006. u 00:03 sati.