I vidiš ti to, dobiješ posao i uobraziš se. Više ne blonjaš po Internetu svaku noć, dok djeca spavaju, ne razmišljaš što ćeš odvojiti od svoga monotonog života za staviti crno na bijelo.
Kakav UNDER CONSTRUCTION!!! Nisam stigla ni primirisati na svoj blog, a kamoli da ga repariram. To će doći postupno. Shvatila sam kako se neće pokrenuti sa mrtve točke sve dok ga ne osvježim novim postom.
I sada, od one praznine u ruci koja piše, dođoh do toga da moram reći: "Koliko imam za napisati", ali, većinom su to stare vijesti, skoro pa i nevažne zbog svoje starosti.
Prvo sam dobila radno mjesto na kojem se nikako nisam mogla pronaći. Sva sreća, nisam se dugo ni morala truditi jer sam spletom sretnih slučajnosti dospjela na drugo radno mjesto, gdje uživam, zaista.
Djeca su mi jedno vrijeme bila bolesna, najmlađi preležao jednu noć u bolnici (i ja s njim) pa nastavili sa injekcijama. I to je iza nas, osim što sada imamo još par pretraga, jer smo usput ustanovili kako je na nešto alergičan. Znači, opet silna vađenja krvi...
Imali smo auto koji je od 7 dana u tjednu bio 2 kod nas, ostalih 5 na popravku, i to tako otprilike mjesec i pol dana. Uložili smo u njega više nego što vrijedi, i nakon toga uzeli drugi. Bah! Nadam se da će nam se uloženo isplatiti, doslovno. Ovim novim rabljenim smo zadovoljni. Dakle, imamo auto. Ponekad nemamo love za gorivo, ali-imamo auto! I bicikl. I noge.
Imamo i jednu plaću, moju. Od nje otplaćujemo kredite, dugove... Ali, lakše se diše, kada imamo od čega. Kada i to riješimo, imat ćemo jednu čistu plaću. Kada riješimo sudski to što plaćamo drugome kredit, imat ćemo i barem pola mirovine. Ide, ide nabolje, nadam se.
Zaključak: U kratkim crtama opisah događaje u tri mjeseca, tako da mirne duše nastavljam dalje.
Jedva čekam pročitati što ima novoga kod dragih mi ljudi u lijevom kutu ekrana!
Post je objavljen 16.02.2006. u 23:47 sati.