Malo me plasi ova sva popularnost....monitor....prva stranica...... jebes to...uff....
A sad da pojasnim, kako sam dosla u USA, posto puno ljudi pita.
To je jednostavno bila prirodna odluka, znala sam vec 4. osnovne da cu ici u Ameriku i biti redatelj, naravno doma su mi se svi smijali i govorili -ma zamalo, ti ces nama na ekonomiju. Dok su oni uzivali u rucku i smijali se, smijala sam se i ja u sebi govoreci - skupljajte dolara dok mi je 10, jer za osam godina, netko ce mi ih trebati slati.
A sad 6 godina unaprid. Odlucila sam otici prvo kao razmjenski student. Izviditi situaciju. Isla sam preko Ayuse - organizacije, preko Centra za Strane Jezike. Ono mora se platiti, ali dobro je iskustvo (MALO MORGEN), mene je zapalo zivit u neke ludakinje, koja je htjela besplatnu bejbisitericu, nekog da joj cisti kucu (bila je prljava u pm), ja naravno nisam od "mirnijih, trpecih" tipova, pa sam je poslala u tri picke materine, i otisla ziviti s prijateljicom iz skole. Posto si tada pod ugovorom godinu dana, nemozes puno stvari, jer te mogu poslati doma i onda si izgubio godinu a i lovu, ali meni se posrecilo, pa sam ostala ziviti sa Prijateljicom i njezinom babom pola godine. I one su bile lude, ali na drugaciji nacin. Tako je to isfunkcioniralo.
Za svoj fakultet SCHOOL OF VISUAL ARTS saznala sam dvije godine prije dolaska u Ameriku. Pitala sam da mi posalju katalog, procitala sam njihov program i jednostavno sam znala to je to. Kad sam dosla u Washington DC na razmjenu, isla sam samo s jednom namjerom, da vidim faks i da se upisem. Nakon sto sam se od lude zene odselila uspila sam otici u NYC za interview sa faksom, covik me konstatno uvjeravao da trebam ici u FINE ARTS jer je moj rad previse emotivan ( da shefe, jer sam zivila s ludom babuskarom godinu dana), ali ja sam gurala svoje za kompjutersku umjetnost. I 7 dana nakon intervjua sam dobila veliku debelu kuvertu, potvrdujuci da sam upisana. To je bilo 17.1, sjecam se, jer mi je intervju bio 10.1, i to mi je bio prvi put solo u NYCu. Samo na dan....
Stara je dobila poziv u tri ujutro da sam primljena, naravno nije bila vesela (sjecate se onog prije spomenutog - skupljajte dolare ode cer u jamerike, e pa nisu to bas pratili), ali prihvatila je cinjenicu i sad su se trebale rijesiti financije.
Fakulteti u americi su skupi, za stranca, gdje god odes, ispada ti isto, moj faks je privatni (vecina u americi su privatni), te jedna godina sa zivotom kosta oko 35.000 dolara.
A sada, pisala sam svima zivima sto se tice stipendija ( u Hrvatskoj a i u dijaspori). Dobila sam nagradu predsjednika Busha, sta je bilo kolalo po novinama prije 3 godine, ali svi su se na to oglusili. Od ministarstava sam dobivala - cestitamo na vasem uspjehu ALI... Ma kurac ali, Nizozemska i Danska salju svoje studente besplatno ovdje pod uvijetom da dodu doma nakon toga i nekoliko godina predaju... Problem je to sto u nas umjetnicka industrija nije razvijena. Nema tu komercijalne hijerarhije kao ovdje. jedva se graficki dizajn drzi, kamoli fotografija i film. Sta cu govoriti. A to je skroz druga prica.
Sve u svemu, da skratim, zvala sam sve zive, i sva su se vrata zatvorila. ALi rekla sam, jebo ga zivot, necu od ovoga odustati, makar nas sve kostalo toga, a makar ja u japankama od dolar setala po rivi iduce 4 godine.
I tako, odmah prvu godinu sam na faksu se uvalila u rad, ulizivanja itd... Dobivala sam placicu taman da olaksa cijenu izlazaka i tako (iako toga bas i nema toliko), ali tek toliko da ublazi. Zakonski nesmim radit van faksa, na crno nemam vremena, radim kao asistent tu i tamo, nekad placa se nekad ne, kad se neplati, obicno dobijes produkt koji slikas i tako...Sad je glavno izgraditi dobar rezime, i tako. Definitivno je ovo investicija, ali smatram da je investicija koja ce se isplatiti dugorocno.
Ja nemam namjeru se vratiti doma zivjeti za stalno. Ali voljela bi nakon faksa odrzavati seminare na akademiji filma u zagrebu ili umjetnickoj akademiji u splitu. Takoder doci u srednje skole i malo pricati o konceptu edukacije i raznolikosti zanimanja. U nas, primjetila sam, bar u splitu, svi su ili ekonomija ili pravo, a neki fakulteti ostaju ne iskoristeni, a ima toliko ljudi koji bi zeljeli biti i umjetnici i plesaci i glumci, i tko zna sto jos, ali pod pritiskom situacija, pod pritiskom roditelja odlucuju se za neko zanimanje koje ce ih na kraju uciniti kompletno nesretnima.
Takoder da pojasnim jos nesto ljudima. Moj smjer na mom faksu je Kompjuterska umjetnost, sto se dijeli na 3d animaciju (sto ja nisam) i na vizualne efekte (s cime se bavim). Pod visualnim efektima (za film i tv), bavim se grafikom, compositing (sto je sklapanje scena, uklapanje efekata da bude realisticno), retouching i color correction. Takoder montaza. Uz to znanje, dosta se bavim kinematografijom (direktor fotografije). Na svoju ruku, kroz ljude na faksu, naucila sam fotografiju. Slikavala sam sve zivo, slusala budale dok pricaju o osvjetljenju, pitala ista pitanja 1000 puta, dok nisam naucila sama. I sad se bavim modnom fotografijom i portretima. To mi je ono jos jedna opcija zaposlenja...Sta god prvo upali kad dobijem dozvolu za rad za godinu ipo.
Jos sam ja mlada i jos je rano reci sto ce tocno biti kroz nekoliko godina. Iduca godina je definitivno kriticna. Treba se rijesiti specijalizacije i dugotrajno zaposlenje. Kroz zadnjih nekoliko godina, dobivala sam ponude raditi kao INERN na MTV-u, ali sam odbila, jer su prevelika korporacija, sa preko 800 specijalizanata, tako zapravo ne stignete nauciti nista osim kako nositi kavu, tako ove godine nakon sto rijesim diplomski (da budem ono mirna s time), uzet cu poziciju sa malom tvrtkom, po mogucnosti koja ima strance kod sebe (lakse sa papirologijom) i onda smo spremni....Onda se moli boga da te zaposle....
A za to, stvarno moras biti trouble :)))
yet again...
I am trouble HAHAHHAHAHAHAHHAHAHAHHAHA
eto, ako imate ikakvih pitanja, slobodno
Post je objavljen 16.02.2006. u 21:53 sati.