Došla sam do zida. Ovaj blog je posvećen njemu. Pitanja me još uvijek muče i imam osjećaj da će još dugo.
Malo sam se poigrala u wordu pa sam prebrojala upitnike, bez komentara. 93! možda jedan-dva više manje jer nisam gramatički provjeravala. A ovaj blog se zove upitnika100. Mislim da će onih 7 ostati za crne dane.
Želim mu sreću. I ne, ne pišem to kao frazu. Želim da pronađe sebe i sve što je oduvijek želio. Želim da uživa u stvarima koje su ispred njega. Želim da se opet jednog dana zaljubi. Iskrenu ljubav. Želim mu da je gleda s istim pogledom kojim je mene gledao. Želim mu radosti koliko je on meni dao, i više. Želim da ga, tkogod ona bila, voli bar koliko ga ja volim.
Željela bih da se nas sjeća sa smješkom. Želim mu da me ne poželi kad me opet vidi. Kadgod to bilo. Želim mu obitelj kakvu priželjkuje. Želim mu sve ono što bih ja željela s njim jednoga dana .
Želim da bude sretan.
U međuvremenu ću se pozabaviti traženjem svoje nove sreće. Ne mislim na muškarca tako brzo već na neku zabavu. Ljude koje sam čitala, čitat ću i dalje.
Dragi moji,
do mog sljedećeg očaja...
Post je objavljen 24.02.2006. u 14:07 sati.