U ranu zoru jednog petka trinaestog u mjesecu, radio je objavio vijest kako preko Gorskog Kotara nadiru legije bijesnih pilića teških oko kilogram i pol. Liku su preplavili pilići i nezadrživo krenuli prema Karlovcu šireći se u beskrajnu lepezu gdje ruše sve pred sobom. Prvo se mislilo da će vatrogasni šmrkovi zaustaviti invaziju, no cisterne su se uskoro ispraznile, a mokri pilići su se pribrali i krenuli na nezadrživi juriš. Tada su neki primitivci počeli sjekirama obezglavljivati piliće, ali ni to nije pomoglo. Pilići su i bez glave znali u kojem je pravcu metropola Zagreb; dakle, ni sjekire nisu pomogle. Netko je predložio da se električnom strujom stvari dovedu u red. No sa strujom je bilo samo problema i umjesto reš pečenih pilića, dobili smo dva nagorjela građanina iz predgrađa Karlovca kojima se od struje zapalila hrptenjača zajedno s krpama, pa su u transu počeli vikati: «Tko je jači, taj tlači» i «Gaće dolje!» Onda su pilići stigli u predgrađe grada Zagreba gdje su se čuli drugi povici, a panika se sve više širila. Kad su došli do otmjenog dijela grada i istočnih obronaka Zagrebačke gore, proradili su mobiteli i mobitelci, a netko je vikao: «Život dam. Mobitel ne dam!». Pučanstvo je očekivalo spas u zadnji čas daveći se piletinom, no radio je samo krkljao, a jedan je senilni glas rekao: «Spominje li se moj antibarbarus?» Iza toga se opet čulo krkljanje. A zatim se razgovjetno čulo pjevanje mrtvih proletera, nakon čega je netko vikao: «Tko to desnom korača?» i «Hoće li konačno bezumlju hrabrih netko otpjevati pjesmu?» «Kako da ne», čuo se glas preko telefona. «Mi smo uvijek za našu stvar, samo nas ti bijeli pernati ne pitaju tko to lijevom korača, već jedu sve od reda». I stvarno, pilići su zauzeli Zagreb na juriš, kljucaju zgradu Akademije, podgrizaju stare platane i sve više nadiru prema samom vrhu Zagrebačke gore. Građani dostojanstveno s visoka gledaju bijele horde, jer im se već odavno ogadila piletina.
Post je objavljen 16.02.2006. u 21:11 sati.