Nakon što sam došla k sebi i nakon što radim već jedno tri sata i zato što sam ljuta pomalo vidim da mi je dosta jebenog podmetanja (mojih!) leđa zbog neodgovornosti drugih. Pa nisam ja svoja leđa našla na cesti. A ako čemo baš nisu ona ni bog zna što, ne mogu ona baš puno izdurat, svakako ne mogu vječno. Imaju svoja ograničenja kao sva ljudska leđa. Zato što sam ja odgovorna i samostalna i znam što hoću i mogu i uvijek sam mogla i kad sam bila mala onda sam - a uopće nisam takva. Nabrojala sam 8 seminara koje trebam napravit od danas do negdje maja. Ono što je dobro je užasno opsežno a ono što je kratko je takva tlaka. Gdje je tu pravda? Zašto su dobra predavanja neobavezna a loša obavezna pa opet moram bit nonstop na faxu?
Post je objavljen 16.02.2006. u 19:24 sati.