Prošla veljača… Procvali jorgovani… I došlo doba da uberu sebe ili se, ili da ih ubere netko drugi. U skladu s tim, jedne mračne, jezive proljetne noći bez zvijezda, ali doduše s polupunim (ili morti polupraznim) Mjesecom, dvojica tajnovitih, misterioznih kolega donijeli čvrstu odluku da krenu u akciju i svoju sobnu kolekciju fantastičnih i fantazmogoničnih kreacija poput plijesni uzgojene na pivu, s za koju opravdano bilo pretpostavljeno da proizvodi eliksir vječnog života i još vječnije mladosti, i još kojekakih čudesa, upotpune pokojom kapi jorgovanskog nektara.
Čudnovati bili njih dvojica; Crni bio svjetloput i tamnokos i ne prebijelih zubiju (prekomjerne doze cigaretnog dima tijekom godina učinile svoje), Mačak imao kosu poput pofarbanog najrascvalijeg ma(sla)čka na proljetnoj livadi i mijauk poput cvrkuta ptica pjevica. Zajedno činili oni kombinaciju moćnu nelinearnu, (bez)um(lje) Mačka i (ne)spretnost Crnog davali im snagu neopisivu i sposobnosti sanjane.
Vrlo i nadasve dobro svjesni nelegalnosti svoga planiranog (ne)djela, odlučili mudro oni temeljito isplanirat svaki planirani i neplanirani korak u svojoj tajnoj akciji. Uz cigaretu – dvije – tri planirali oni pet minuta i savršen kriminal isplanirali. Opremili sebe ili se lukavo; Crni uzeo nožekanju na sklapanje, rasklapanje i otklapanje, Mačak u džep utrpao cigarete, obukli sebe ili se, ali ne i jedan drugoga, slojevito – za slučaj, ne bilo toga, promjene vremena – i da ih u mraku nitko ne bi uočio slučajno ili namjerno, baš u odjeću crvenu.
Ali zločin zločin ne bi bio, već možda čak i dobročin, a zločinci čak morti dobročinci, kad trag svoj ostavili ne bi. I tako odlučili i Crni i Mačak trag svoj na mjestu zločina ostavit i na to sebe ili se mjesto povremeno kao pravi zločinci povraćat, pa na papir (crveni dakako) potpis svoj stavili, ali onda sebe ili se podsjetili da su to u prošlom kriminalu načinili, pa odustali od ponavljanja već ionako ponovljene ideje.
I tako, krenuli oni. Izašli Crni i Mačak iz zgradurine velike u kojoj živjeli, i upravili hod svoj prema jezercu malenome u kojem prema legendi zlatne ribice obitavale. Sjeli oni tamo na klupičicu i zapušili, glumeć tako obične namjernike, a ne zlonamjernike, a zapravo s maksimaliziranom pažnjom osmatrali okoliš, promatrali ide li tko ili ne ide nitko, daklem provjeravali kvalitetu i čistoću zraka.
I, gle li sudbe zlosretne i nesretne, tek što do kraja cigarete dođoše, kad eto neko dvoje, došli iz noćne skitnje. A to bili Iduša Namiguša i neki njen Netko. I za napast kao, posjeli sebe ili se, ali opet ne i jedno drugoga, oni na klupičicu s druge strane jezerceta. A naši junačni kriminalci Crni i Mačak u panici zaglavili – propade li cijela akcija zbog (sve)prisutnosti Iduše Namiguše i nekog njenog Ne(t)kog?!
Crni i Mačak ne izgubili ipak nadu i odlučili odglumit silno pijanstvo ili prisutnost sličnih stimulatora u krvi svojoj (plavoj dakako). I tako počeli oni lupkat po jezercetu, ruke umivat, zlatnu ribicu dozivat, grohotom i hihotom i cerekom se smijat, i po svemu budale izigravat. Kad to vidjeli Iduša Namiguša i neki njen Netko, zbunili sebe ili se (ali ne i jedan drugoga jer Crni i Mačak to već učinili), ali ne otišli.
I tako naši Crni i Mačak odlučili drugačiju, taktičniju taktiku isprobat. Kao fol tražeć kamičke za ribicu dovabit, skrenuli oni preko ograde u tajanstvenu šumu kojom ljudska noga još kročila nije, kako legenda kaže, i iza grma jednoga sakrili sebe ili se, držeć fige da uhode brzo pokupe sebe ili se, ili u boljem slučaju jedno drugoga. I uistinu govoreć, sreća im konačno na ruku krenula; Idušin Namigušin neki Netko ustao i kroz dveri ogromne otišao – ali, oh, ne! Iduša Namiguša uočila ma(sla)čkastu frizuru našeg Mačka kako viri iza grma i oduševljeno k njemu prišla, na veliki očaj naših junačnih kriminalaca. Mačak, u nadi da će izbjeći nasrtaje Iduše Namiguše, klisnuo dalje i skutrio sebe ili se na maloj stoličici koja odnekud pojavu svoju pokazala u tom tajnom vrtu, no kosa ga opet izdala i Iduša Namiguša mu došla i nabacila spiku – katastrofalnu doduše, ali ipak spiku.
Naime, Iduša Namiguša već odavno bacila svoje namigujuće oko na našeg nesretnog Mačka, a skupa s okom već više puta pokušala baciti i ostatak svog pozamašnog tijela, no Mačak vrlo dobro znao da kriminalci sebe ili se s uhodama i špijama ne smiju petljat, a i Iduša Namiguša mu živac dizala.
I tako, Iduša Namiguša po Mačku našem počela plazit, a Crni skrivao svoju malenkost iza nekog stabla i uz cerek serenadu pjevao. Romantika na nivou bila, no u krvi Mačkovoj nikako ne bilo dostatno promila alkohola ili neke druge omamne tvari da bi romantika plodom kakovim urodila.
Naposljetku Mačak Idušu Namigušu otjerao riječima krutim i morti joj srce slomio, za što ga ne mučile brige, i krenuli on i Crni dalje u pohod svoj. Putem vidjeli čudesa svakojaka što u tom tajnom i čarobnom šumskom gaju skrivala svoju egzistenciju, no čudeso najveće bilo prolaz betonirani u kojem ugledali stoličicu navlaš jednaku, kao jaje jajetu (ili kao stolica stolici, u ovom slučaju), onoj na kojoj Mačak od Iduše Namiguše branio sebe ili se. I sjeli tako zločinci naši na stoličice i zapušili, a novootkriveni prolaz u čast Iduši Namiguši prozvali «Idušinom Rupom».
Suveniri bili obvezni na pohodima njihovim. I tako Crni i Mačak uzeli stoličice i u dom ih svoj likujući ponijeli. Jorgovani iz igre i s umova njihovih ispali jer stoličice zanimljivije bile i puno više mogućnosti nudile, a i za njih lancima neraskidivim vezali sebe ili se, a i jedan drugoga. Putem ih ukebala Frćkuša, no njoj Crni i Mačak zaprijetili moćno i svezali joj koncem palac nožni za vrata, pa u mukama silnim ona obećala šutnju svoju.
Sretni i zadovoljni, Crni i Mačak zapušili. Na novim stoličicama u staroj sobi. I akciju svoju profeštali.
A Idušu Namigušu zavodnik Mačak pustio plakati, ccc…
«Smirila bu sebe ili se.», rekao on Crnom.
Je, bude. Dok ga opet negdje na osami ne zaskoči…
Post je objavljen 16.02.2006. u 13:11 sati.